“Nobu”, jedan od najluksuznijih lanaca restorana na svijetu, kao dio ideje fantastičnog japanskog kuvara Nobu Matsuhise i jednog od najpoznatijih glumaca svih vremena Roberta de Nira, posluje duže od četvrt stoljeća. Uz veliku pompu pretvaranja Svetog Stefana, minijaturnog poluostrva u budvanskom primorju, u jedno od najekskluzivnijih ljetovališta na Mediteranu, pa i šire, “Nobu” je nakon 22 lokacije na pet kontinenata, 2016. godine stigao i u Crnu Goru.
Uništena najekskluzivnija priča
Sjajna pozicija, neposredno na početku tanke linije, kamenog puta koji Sveti Stefan povezuje s kopnom i pogled na intrigantnu svetostefansku arhitekturu najavljivali su kako će i taj “”Nobu lokalitet postati – hit. Tim prije jer je broj restorana inovativnog japanskog kuvara rastao iznimnom progresijom – danas ih već ima pedesetak, a pokrenut je i hotelski lanac. Uostalom, sa Svetim Stefanom se i nije moglo pogriješiti. Mjesto za Nobu bilo je pozicija Kraljičine stolice. Pa kako tu može biti greške!
Ali ipak – može… “Nobu Montenegro” nije poslovao lani, i inače je riječ o sezonskom restoranu, a neće ni ove godine. Mada, potpuno je jasno da je sva pompa vezana uz “Nobu” ovog ljeta nestala iz banalnog razloga – firma “Adriatic Properties” iza koje stoji grčki kapital, odlučila je kako ove godine uopšte neće otvarati ni ekskluzivni kompleks Sveti Stefan! Vijest je, istina, isprva bila dijelom zaogrnuta pandemijskim problemima, no činjenice su ipak bitno drugačije: neotvaranje Svetog Stefana, čime je uništena najeksluzivnija crnogorska turistička priča, ima sasvim drugačije pozadinske igre. Ponajprije, ekskluzivne plaže su odlukom budvanskih opštinskih vlasti postale – javne. Grci su zbog toga zaključili kako svojim gostima ne mogu garantovati ekskluzivnost, pa su odustali od otvaranja kompleksa.
Kako danas izgleda, plaže će ostati javne, a samim tim sve je izvjesnije i odustajanje grčkih zakupaca od oko 100 miliona eura vrijednih investicija planiranih za taj lokalitet, mjesto gdje je prije svega nekoliko godina, prilikom otvaranja “Nobua” izgledalo kako je crnogorskom turizmu samo nebo granica. Da, politika, zaključiće upućeniji u crnogorske prilike nakon promjene vlasti. Politika na nivou vlade, kao i budvanske opštinske vlasti, politika koja misli da uspješni Sveti Stefan tjera vodu na mlin predsjedniku Đukanoviću. A kad je tako, ni svetostefanski sumrak nije previsoka cijena.
Snažne političke igre
Kad smo već u crnogorskom političkom žrvnju, koji osim klasične lijevo-desne podjele nosi i breme nacionalne podjele na srpski, odnosno crnogorski predznak, istaknimo da je ovo neobično, pandemijom opterećeno ljeto, donijelo još jednu skoro pa nevjerovatnu odluku. Ovog puta centar zbivanja nije Budva nego obližnji – Bar. Poznata luka do koje se, poput zidanja Skadra, godinama probijala željeznička pruga iz Beograda, ovih je dana ostala bez famozne – slobodne zone za skladišta cigareta.
Decenijama je to bila svojevrsna institucija o kojoj bi se mogle ispričati brojne priče i snimiti uzbudljivi filmovi, a kako je nakon zatvaranja ponosno istakao potpredsjednik vlade Dritan Abazović – dosta je bilo da nas svijet doživljava kao zemlju državnog šverca duvana. I tu su dakako snažne pozadinske političke igre, svakako generisane promjenom vlasti, no dok Crna Gora raspravlja je li za nju pozitivno ili ne zatvaranje tih skladišta, okrenimo se mi ipak – životu.
A život je u Budvi i više nego uzbudljiv i traje doslovno 24 sata na dan. Aktuelna svetostefanska priča u Budvi – malo koga zanima. Posebno ne desetine hiljada turista kod kojih dominiraju Srbi i Rusi. Projekat Sveti Stefan jeste silno dobra priča o posebnosti crnogorskog turizma, njegov sjajan PR, ali da je uticala na budvansku turističku stvarnost, onu koja se ostvaruje na plažama, u hotelima i bezbrojnim apartmanima u Bečićima i samoj Budvi – baš i nije. Nikoliko. Crna Gora ovih dana broji više od 140 hiljada gostiju od čega je njih pedeset hiljada na – Budvanskoj rivijeri. Sjajni su to rezultati, deset puta bolji nego lani, a petnaestak odsto manji nego 2019. godine. Možda budvanski rezultati i ne čude jer ta opština ima površinu tri puta veću od Grada Rijeke, pa tako u svom sastavu i još jedan popularni turistički biser – Petrovac. Na kraju krajeva, turizam čine – ljudi. Ne bjelosvjetski VIP-ovi i slični naglo i neobično stasali bogataši.
Budva: Od megajahti do sajma krivotvorina
Uobičajeni materijali, najčešće u proizvod sklopljeni ispod svake cijene rada u azijskim državama, a takvi proizvodi bi u izvikanim radnjama metropola zapadne Evrope ili SAD imali dodatnu vrijednost od najmanje 90 odsto. Stoga, nije čudno da se kopiraju i nude po jako povoljnim cijenama. Uglavnom po desetak ili dvadesetak eura, zavisno od toga da li je riječ o majicama ili torbicama. Uz vanjski ‘fake’ prostor, na tom ulazu u dinamiku Budve, bilo da je riječ o danu ili noći, nalazi se i veliki zatvoreni sajamski prostor koji, istina zbog COVID mjera značajno smanjenog broja trgovaca, ponavlja istu priču.
I kako sad kategorisati, doživjeti, gdje naprosto na nekoj turističkoj skali smjestiti Budvu? Grad čiji su vezovi prepuni megajahti bogatih gostiju, središte koje iako ima svega desetak hiljada stalnih stanovnika, u boljim sezonama zna ugostiti i sedam-osam puta više turista, grad gdje je ruski češći od crnogorskog jezika, gdje dakle smjestiti to mjesto koje je jedan svoj kvart krajnje iskreno nazvalo – Babilonija? Što god da pokušate odgovoriti, bit ćete u krivu. Budva je grad koji je stvorio neku sasvim svoju, osobnu poetiku koja na kraju apsolutno odgovara poslovici – uzmi ili ostavi. Naizgled, djeluje nevjerojatno da se između megajahti vrijednih na desetke miliona eura i zanimljivih starogradskih prizora, te vrlo kvalitetnih restorana, nalazi jedan potpuno nevjerovatni sajam krivotvorina, ali u ovom trenutku je baš tako. I zapravo, da budemo do kraja precizni, može baš tako jer u Budvi niko nikom ne smeta.
Odlazak iz Budve, u kojoj su cijene smještaja u prosjeku dvostruko veće nego u sjevernoalbanskim destinacijama, namjerno krećemo putem jedinstvene Boke. Znatno manje opterećene gužvama koje su budvanska konstanta. Teško je ne uživati u Kotoru, teško je ne biti fasciniran onim što stoljećima predstavlja Perast ili pak doživljajem jednog od najstarijih naselja na Mediteranu, ponosnog Risna. Crnogorsko primorje je nedvojbeno privlačno i nevjerojatno raznoliko – Ulcinj na krajnjem jugu koji je u julu dosegao 30 hiljada turista, 12 puta više nego prošle godine, ima beskrajne pješčane plaže, što je u totalnoj suprotnosti s konfiguracijom i geologijom Boke – cijene su konkurentne, ne baš kao albanske, ali svakako da čak i za hrvatski standard, no postoji jedan »keč« koji bi mogao usporiti unazad desetak godina vrlo dinamični razvoj: politika. Onaj ko sebi dozvoli da zatvori Sveti Stefan, iz “Nobe” istjerati nevjerojatne morske kreacije moderne japanske gastronomske filozofije, dakle odbaciti najvažniju tačku globalne privlačnosti pomalo mistične Crne Gore, svakako ne misli baš najbolje ni svom turizmu, ni svojoj zemlji.
