Druga takmičarska predstava u okviru 37. FIAT-a, „Osramoćeni“, po Pulicerovom nagradom (2013) nagrađivanom tekstu, Ajada Ahtara u režiji Dina Mustafića, prema planu trebala je biti održana 4. septembra u parku, ispred dvorca Petrovića na Kruševcu.
Idiličnu, bajkovitu atmosferu parka, koju je trebala uskoro potresti prava erupcija događaja i emocija, nepunih petnaest minuta po početku predstave prekinula je kiša.
Potom je uslijedio i nestanak struje. Ta okolnost je samo udvostručila značenje onoga što u FIAT-u predstavlja slovo „A“ (Alternativnog), pa je reditelj Mustafić u rekordno kratkom roku prilagodio predstavu unutrašnjem prostoru, što je dalo cijeloj izvedbi dodatnu dimenziju i ekstremnu kamernost.
Sve to, neposredna fizička blizina glumaca, zajedno sa činjenicom da smo sada osim jednog, dobili tri scenska prostora po kojima smo se kretali, doprinijelo je iluziji da se nalazimo u glavama samih aktera, da Vidimo njihove misli i prepoznajemo njihove strijepnje i stremljenja.
Pred nama se otvorila priča o usudu identiteta. Rasnog, vjerskog, nacionalnog, inog...
U skladu sa dramaturško-rediteljskim konceptom u kojem se ovaj problem, na momente i filozofski, interpretira iz različite perspektive likova, ovih pet glumaca, bukvalno čulno osjetno izgarajući na sceni, realističnim, a opet minimalističkim izražajnim sredstvima, pred publiku istresaju niz izazovnih pitanja.
Koliko nas određuje i da li imamo pravo da se svog identiteta odreknemo?
Koliko nam društvo, okruženje, pa i sama porodica iz koje smo ponikli ili ona koju smo stekli, dozvoljava da marginalizujemo identitet, koji nam je po rođenju dodijeljen bez naše volje? Koliko smo robovi ovakvih odrednica, a da toga i nismo svjesni?
Možemo li pobjeći od identiteta? Da li postojimo bez identiteta? Da li nam društvo oprašta odricanje od bilo kakvog identiteta i što uopšte ta riječ predstavlja? Imamo li pravo na slobodu? Da li po svaku cijenu moramo da zauzmemo jednu, drugu, treću ili petu stranu, ukoliko želimo da pripadamo?
A što ako ne pripadamo? Samo su neka od pitanja kojima se ova predstava bavi.
Traume savremenog društva - raspadanje zemalja, tranziciju, palestinsko – izraelski vječiti sukob, posljedice terorističkog napada 11. septembra na živalj islamske vjeroispovijesti nastanjen u Americi, međurasnu, međuvjersku, međunacionalnu netrpeljivost - ova predstava obrađuje posredno, kroz analizu pojedinačnih ljudskih postupaka i unutrašnjih dilema pojedinaca, a ne kroz sintetički prikaz ovih zbivanja.
Ermin Bravo minuciozno odslikava suštinsku usamljenost i agoniju Amira u svijetu koji se uporno i uvijek iznova dijeli na „naše“ i „druge“, njegovu očajničku potrebu da preživi u takvom okruženju, a da ipak zadrži svoj dignitet i princip - međutim, da bi preživio mora da pravi kompromise, te slijedi kajanje zbog tih kompromisa kroz koje postaje puka ljudska olupina.
Sugestivni glumački nastup Maje Izetbegović donosi nam slikarku i ljubiteljku umjetnosti, vatrenu zagovaračicu najviših etičkih vrijednosti, koja vodi glavnu riječ u „pregovorima“ oko pomirenja i prihvatanja.
Njena profinjenost i intelektualnost, politička korektnost, empatičnost i tolerancija, razobličavaju i kao primarno ističu potrebu društva za takvim pojedincima.
Boris Ler kao Isak i Snežana Bogićević, kao Džori, njegova žena, igraju višeslojno. Birajući realistično-ozbiljni pristup, unose fine nijanse licemjerstva i svojevrsne tragike.
Lazar Dragojević vješto transformiše lik Ejba, od žovijalnog mladića punog nade do eksplozivnog i razočaranog čovjeka, usisanog, uništenog i rastrzanog s jedne strane odnosom sistema i društva prema manjini kojoj pripada, a s druge strane ekstremizmom vjere.
Jedan od uspjelijih segmenata predstave jeste upravo građenje atmosfere pritiska i prijetnje, potrebne uvučenosti u raspravu među likovima i klaustrofobičnosti koja raste sa porastom destruktivnosti.
Predstava koja značenjski gusto, posvećenički, filozofski – izuzetno živo, hrabro, podsticajno i maštovito ispituje mnogoznačnosti identiteta, na kraju ostavlja utisak snažne umjetničke cjeline i zaokruženosti.
0
