U 2012. godini, Savita Halappanavar, udata 31-godišnja zubarka, pojavila se sa bolovima u irskoj Univerzitetskoj bolnici Galway. Bila je trudna 17 nedjelja i pobacila.
Prema riječima njenog supruga, bolničko osoblje je reklo da trudnoći nije bilo spasa, ali su odbili da nešto preduzmu po tom pitanju jer je njen fetus još imao otkucaje srca. Rečeno joj je da je jedina opcija da sačeka.
Dr Halapanavar je dobila groznicu. U vrijeme kada su se otkucaji srca fetusa gubili, otkazivali su joj organi. Dva i po dana kasnije je umrla.
Skoro tri decenije ranije, irski lideri donijeli su jedan od najrestriktivnijih zakona o abortusu na svijetu amandmanom na Ustav svoje zemlje, učvršćujući skoro potpunu zabranu abortusa u Irskoj. Nakon toga, žene koje su bile u mogućnosti napustile su zemlju radi postupka, dok su one koje to nijesu mogle živjele sa posljedicama zakona.
Amandman je ostao na snazi uprkos mnogim pričama o sličnoj brutalnosti tokom tog perioda, uključujući suicidnu 14-godišnju djevojčicu koja je ostala trudna nakon silovanja. Njena porodica je morala da se izjasni pred najvišim sudom u zemlji da ona čak i otputuje na prekid trudnoće. U početku je izgubila u postupku, ali su masovni protesti podstakli sud da se ponovo sastane i na kraju joj je dozvoljeno da otputuje u Britaniju na abortus.
Priča dr Halapanavar imala je još veći uticaj. Kada je umrla, njen muž je odmah istupio i rekao da su za njenu smrt krivi restriktivni zakoni o abortusu u Irskoj. Njena smrt izazvala je talas tuge i bijesa koji je postao žarište pokreta za abortus i ženska prava u Irskoj i doprinio nastojanju da se poništi ustavni amandman u zemlji.
„Ljudi bi rekli: ’Ovo je za Savitu‘, a ona je postala simbol svih žena koje su morale da se bore i pate zbog te zabrane“, rekla mi je irska aktivistkinja za prava na abortus Albe Smit. Irski birači su 2018. konačno poništili ovaj amandman.
S obzirom na to da će slučaj „Roe protiv Vejda“ u SAD vjerovatno biti u velikoj meri rasformiran, ako ne i poništen sljedeće godine, vrijeme je da se ponovo pogledaju žene čiji su životi – i smrti – promijenili način na koji javnost razumije šta je u pitanju kada govorimo o zabrani abortusa.
„Ono oko čega se brinem u SAD je da se vapaj neće desiti sve dok žene ne umru, a to je tako nepotrebno i nesrećno“, rekla je Ketrin Kolbert, koja je 1992. raspravljala o velikom slučaju abortusa „Planirano roditeljstvo protiv Kejsi“ prije nego što je slučaj dospio do Vrhovnog suda.
Nije potrebna smrt da bi se otkrilo kolika je opasnost kada je medicina sputana politikom, religijom ili kulturom. Pa ipak, kada su intervjuisane za The New York Times, žene širom Irske opisale su kako ih je saznanje o priči Savite Halapanavar probudilo u stvarnosti da su njihovi životi na kocki – ne samo ako im se dogodi neželjena trudnoća, već i ukoliko željena trudnoća krene naopako.
Kada pogledate koje su priče podstakle aktivizam za prava na abortus u drugim zemljama, zabrinutost gospođe Kolbert je osnovano. U septembru je 30-godišnja majka koja je u medijima identifikovana samo kao Izabela stigla u poljsku okružnu bolnicu. Prema riječima advokata njene porodice, bila je trudna 22 nedjelje i prognoza je bila loša: bilo je malo ili nimalo amnionske tečnosti, a sonogrami su pokazali abnormalnosti ploda. Ipak, ostao je otkucaj srca.
Prošle godine je vrhovni sud Poljske poništio odredbu ionako drakonskog zakona o abortusu u zemlji koja je dozvoljavala abortus u slučajevima abnormalnosti fetusa.
Izabela je znala da je njena situacija sumorna. Majci je iz bolnice poslala SMS: „Beba je teška 485 grama. Za sada, zbog zakona o abortusu, moram da ležim. Oni ne mogu ništa da urade. Oni će čekati dok ono ne umre ili se nešto drugo desi. Eh, a takođe, mogala bih da umrem od septičkog šoka“.
Vremenom je fetus umro. Onda je umrla i Izabela.
(„Ljekari i babice su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, vodili su tešku bitku za pacijentkinju i njeno dijete“, navodi se u saopštenju bolnice.)
Na kraju je Izabelina majka objavila njene poruke. Nekoliko dana kasnije, početkom novembra, poljski demonstranti su marširali noseći transparente na kojima je pisalo: „I njeno srce je kucalo“ i „Ni jedna više“.
Kao očigledan odgovor demonstrantima, poljsko ministarstvo zdravlja je „razjasnilo“ nacionalni zakon o abortusu, insistirajući na tome da procedura ostaje dostupna za spas života trudnice.
Foto: EPA-EFE/Adam Warzawa Gospođa Kolbert je istakla da su ovakve priče oduvijek bile oruđe u arsenalu političkog pokreta za zaštitu prava na abortus, ili za njegovod dobijanje. Posljednjih godina, fokus među aktivistima u SAD se pomjerio sa pričanja priča o opasnim abortusima i postao jedan od osnaživanja, fokusiran na dijeljenje priča koje pomažu u uklanjanju stigme i sramote koji se i dalje pridržavaju procedure.
Ali u godinama prije Roe, sveštenstvo, zakonodavci, mediji i feminističke aktivistkinje nadali su se da bi pričanje ženskih priča o viktimizaciji, poniženju i smrti moglo humanizovati potrebu za univerzalnim pristupom abortusu i dovesti do legalizacije.
Jedna takva priča počela je policijskom fotografijom iz 1964. na kojoj je prikazano krvavo beživotno tijelo žene, licem nadolje na tepihu motela.
Žena je bila Džeraldin Santoro, poznata kao Džeri, 28-godišnja majka dvoje djece. Gospođa Santoro se plašila šta bi joj njen otuđeni i nasilni muž uradio ako bi otkrio da nosi djetete svog ljubavnika. Njen partner je pokušao da uradi abortus gospođi Santoro, nenamjerno je usmrtivši tom prilikom. (Pobjegao je i kasnije je osuđen za ubistvo iz nehata.)
Ta fotografija gospođe Santoro objavljena je u časopisu „Ms“ 1973. godine uz riječi „Nikad više“. Slika se pojavila na plakatima koji su se nosili na skupovima za prava na abortus, visceralnoj ilustraciji rizika od ilegalnog abortusa.
Foto: Ms Magazine Posljednjih godina, stanje prava na abortus u Americi se pogoršalo, posebno za siromašne žene i žene koje nijesu bjelkinje. Ali sada je možda teže motivisati demonstrante, u eri u kojoj su žene u reproduktivnom dobu provele cio svoj život pod zaštitom koju im je omogućio slučaj Roe. Abortusi koji su motivisali pokret u prošlosti su uglavnom nečije sjećanje.
Sada postoje drugi strahovi. Danas bi osoba mogla biti optužena za krivično djelo nakon pobačaja ili bi se suočila sa pravnim posljedicama zbog uzimanja tableta za abortus naručenih na internetu. U državama u kojima je pristup abortusu smanjen, zakonske odredbe koje obećavaju da će se zaštititi život trudnice prepuštene su tumačenju medicinskog osoblja.
Međutim, ovo je prostor bez jasnih odgovora, a bolničko osoblje će neizbježno uračunati sopstveni pravni i profesionalni rizik u ono što bi inače bila odluka o omome što je u najboljem interesu pacijenta.
Teksaški zakon o zabrani abortusa nakon oko šest nedjelja trudnoće na snazi je od septembra, a već je, kako je izvijestio The Lily, žena u državi koja je doživjela vanmaterničnu trudnoću rekla da je odbijena i upućena na njegu.
Ektopične trudnoće, u kojima se oplođena jajna ćelija implantirana van materice, zahtijevaju hitan prekid jer ugrožavaju plodnost pacijentkinje ili, što je još gore, njen život. U teoriji, prekid vanmaterične trudnoće nije zabranjen teksaškim zakonom. Ali u ovom slučaju, prema riječima direktora dežurne linije Nacionalne federacije za abortus, koji je razgovarao sa The Lily, ljekari su se plašili da se umiješaju, a žena se na kraju vozila najmanje 12 sati do Novog Meksika zbog ove procedure.
Žena iz Teksasa sa vanmaterničnom trudnoćom preživjela je svoje muke. Ali kako sve više država razmišlja o donošenju zakona poput Teksasa, neka sljedeća žena možda neće. Šta će se tada desiti? Hoćemo li znati njeno ime? Hoće li ona postati mitingaški krik? Ili će ona i druge žene sa tragičnim pričama da izblijede u mraku, a njihove porodice se plašiti da izađu u javnost? Niko ne želi da se ovo desi, ali šta radimo da to spriječimo?
Pozvala sam Lin Paltrou, izvršnu direktorku Nacionalne advokatske kancelarije za trudnice i pitala je: Zašto strahovito negodovanje zbog restriktivnih zakona o abortusu dolazi nakon što žena umre, a ne prije?
Gospođa Paltrou je dala oštar odgovor. „Primarni uticaj pokreta protiv abortusa nije bio zaustavljanje abortusa, već dehumanizacija“, rekla je ona. „U pitanju je mučeništvo i vidljiva patnja i smrt vidljive žene koja bi trebalo da podsjeti ljude na njihovu humanost i pravo na život.
Više ne bi trebalo da se čeka da srce druge žene prestane da kuca prije nego što se zatraži promjena.
* * * * *
Autorka je Sara Vildman, urednica i kolumnistkinja New Yorki Timesa, kao i autorka knjige „Papirna ljubav: Potraga za djevojkom koju je moj djed ostavio“
