Fašizam današnjice nije lako uvijek identifikovati, jer je maskiran različitim prikrivenim strategijama raznih političkih udruženja i pojedinaca koji se kriju iza slobode mišljenja. Svaka kriza demokratije pojača vidljivost prikrivenih fašista današnjice. Za razliku od originalnog fašizma i njegove jasne prepoznatljivosti kroz ikonografiju i manifestaciju njegove politike, današnji fašizam je disperzan i diversifikovan u pluralizovanom društvu. Pitanje koje je važno postavljati permanentno i iznova, kako ističe slovenački filozof Rastko Močnik, nije da ili ne fašizam, već koliko fašizma?
Koliko, vidjeli smo u nasilnom upadu na Kapitol Hil u Vašingtonu. Zanimljivo je kako se, kao uostalom i sve ostalo na svijetu, najbolje vidi kada se desi na tlu SAD-a. I najbolje i najgore. Poređenje sa ostalima, posebno ovdašnjim prostorima je moguće, uz zamku da u tom poređenju ne zvučimo pretenciozno. Iako se, kako pritajeni i mimikrirani fašisti, tako i oni eksplicitni u suštini ne razlikuju bez obzira na kojim meridijanima djeluju. Američki imaju potencijal da budu momentalno vidljivi, dok je za naše nekada istom Zapadu potrebno dosta vremena da ih kvalifikuje.
Isti Zapad je dugo gledao, i razmišljao i na Hitlerov nacionalsocijalizam, to već znamo pouzdano. Ni pogled na Balkan početkom devedesetih nije bio mnogo učinkovitiji. I tu dolazimo do slučaja američke ambasadorke Džudi Rajzing Rajnke i novinarke Tamare Nikčević. Nije da nismo zadnjih decenija viđali pokušaje upada i upade u crnogorsku verziju Kongresa i Senata zajedno, Skupštinu Crne Gore, ali ovaj američki upad se barem nama u Crnoj Gori desio u više nego uzbudljivoj prepisci na relaciji Ambasada SAD/ novinarka Nikčević.
Krhka je moć novinara danas, a snaga države svjedočimo - uvijek na djelu. Posebno je moć novinara tzv. tradicionalnih medija današnjice krhka, posebno kada svjedočimo političare koji postaju medij. Ako je iko tako pasionirano koristio Tviter to je bio bivši američki predsjednik Tramp. Toliko da su i akcije kompanije Twitter pale na berzi nakon trajne suspenzije predsjedničkog naloga. Tviter politika je obesmislila i tradicionalne konferencije za novinare, na kojima su isti od strane Trampa i sličnih Trampu otvoreno šikanirali predstavnike medija.
Skorašnji američki izliv fašizma, klasifikuje i jedan od filmskih heroja XX vijeka, glumac Arnold Švarceneger. Opisao je Trampove pristalice, kao nacističke ,,Ponosne dječake“, krajnje desničare, neofašiste, samo u ruhu muških američkih grupa, koje Tramp nije htio javno da osudi. ,,Srijeda je bio dan 'Kristalne noći', upravo ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama“, bila je uvodna rečenica glumca u video-snimku koji je podijelio na Tviteru. ,,Razbijeni su prozori na zgradi Kapitola. Ali rulja nije samo razbila staklo, već i ideje. Nisu samo srušili vrata zgrade u kojoj se nalazi američka demokratija. Pogazili su same principe na kojima je osnovana naša zemlja.“
Ni američki, ni domaći fašisti ne dešavaju se preko noći. Oni su tu među nama, nekada mogu da djeluju i krajnje šašavo ili ekscentrično. Fašizacija preko noći može da postane brutalna stvarnost, a tada više ništa nije zabavno i ekscentrično. Ne očekujmo da će savremeni fašisti pisati knjige, poput knjige Mein Kampf. Danas oni pišu jednu, dvije, deset rečenica dnevno na Tviteru, kao i stotine hiljada komentara.
Trebamo se uvijek nanovo vraćati listi znakova prepoznavanja fašističke opasnosti koju je sačinio hrvatski filozof Boris Buden. Na toj listi najvažnije je istaći zapažanje o posebnoj prepreci za prepoznavanje fašizma, kukavičluku, odnosno fascinaciji moći, oboje daleko prisutnije kod intelektualaca nego kod takozvanih običnih ljudi, kako objašnjava Buden, kao i okolnost da je idejni sadržaj fašizma autentično smiješan i da će ga prepoznati najprije onaj tko ima aktivnog smisla za humor. Ovu tezu dovoljno je provjeriti u realnom prostoru društvenih medija i načina na koji pojedinci komentarišu stvarnost, bilo američku, bilo našu crnogorsku.
Ipak, pravu mjeru fašizma mogu dati samo sudovi, poput prvog takvog stvorenog u Nirnbergu od 1945. do 1949. godine. Nimalo slučajno, jer to je bio grad u kome su organizovani svi kongresi i proslave Nacionalsocijalističke partije od dolaska na vlast 1933. godine, pa do početka Drugog svjetskog rata. Pitanje je nakon Haškog, koji sljedeći grad će imati tu ,,sreću“ da sudi fašistima.
