Ali ovo kolo je izvedeno kao provokacija... I nije netačno, u igranju kola može da se krije fašizam, i nacizam, znamo to iz istorija raznih koncentracionih logora, genocida i masovnih ubijanja... Šatro, hajde da se poštujemo - čitajte rugamo, namećemo silu, provociramo... i kao kraj ekscesa, kamenovanje autobusa. Da upotrijebim uljudni termin, primitivno kao odgovor na primitivizam.
I onda čuveno - djeca i mladi su u autobusu. A djeca ako nisu vaspitana, mladi pogotovo jer su snažni i prepuni hormona, takođe... najjači su u mržnji. Jer ih je neko naučio da igraju, iako onima kod kojih su došli, to ne prija.
Ono što se zna, a opšta je informisanost u pitanju, posljednjih trideset godina intenzivno, neko će reći oduvijek, ali da ne ulazim u detalje, Cetinjani drže do države Crne Gore, i u borbi za istu u Božićnom ustanku, temeljno su nastradali. Manje-više od svake vlasti. Dobro je Cetinje kao pokazna razglednica, ali kada treba ulagati u infrastrukturu, tu se svi povuku. I baš na Cetinje, osiromašeno i posebno, dolazi ekskurzija iz drugog crnogorskog grada, sve i da priznam vodeću retoriku većinski srpskog naroda, i igra kolo. To jeste agresija. Kao što bi neko tumačio kao agresiju da dođe ekskurzija sa Cetinja u današnji Nikšić i ispred Saborne crkve, manastira pjeva... E, viva Montenegro…
Uplela sam se, nije isto, jer Nikšić od Berlinskog kongresa i balkanskih ratova teritorijalno pripada Crnoj Gori. Ili da dođe ekskurzija iz Tuzi, ne poznajem jezik, i igra tradicionalno albansko kolo na istom trgu, to bi bila provokacija... Jer i Albanci su građani Crne Gore, i svi smo bili dio Otomanske imperije do istog kongresa neki i duže, tako da baštinimo zajedničku prošlost. E, ako predsjednik Opštine Nikšić ne bi izjavio nakon ekscesa „pravi se velika Albanija i ugrožava se srpstvo - crkla dabogda“ da upotrijebim kletvu kao dio crnogorskog folklora. Toga nema ni u Srbiji. Neće ekskurzija iz Tuzi doći u slobodarski Nikšić, da ne širim priču - i igrati svoje kolo, jasno je.
A sve su to crnogorske opštine. I Tuzi, i Cetinje i Nikšić... I Plav i Kotor... glupo je da napišem da je multikonfesionalna, jer se ubijaju i istokonfesionalni narodi. Pritom, bez obzira na svo nasljeđe i sličnosti, meni je gori onaj koji se štiti tako što upada na teritoriju sebi najbližeg, i uči ga pameti.
A nije počelo odmah sa ratom. Redosljed je – para nema, kolo, religija, crkva, džamija, sinagoga... zaokružite tačan odgovor, i rat. Ojha... mi je zgodno kao dio crnogorskih folklora. Ojha, nema srpsko kolo, hrvatsko-slavonsko ima neko juhuhuhu... ali nijesam znalac. I ne igram kolo, osim kad sam na nekoj svadbi, pa da ne budem partibrejker. Izvinite.
Nikšić je u „zločinačkom komunizmu“, čitajte socijalizmu, bio grad piva i rokenrola, kao svi industrijski gradovi. Odrastanjem u Nikšiću, takvi izbori su za mene bili standard, a kasnije kada sam malo proputovala, to je bio razlog za ponos. Cetinje, porijeklom sam i Cetinjanka, bio je grad u koji sam išla po pouku iz crnogorske istorije, slušala priče o principijelnosti i dosljednosti. Ni moj Nikšić, ni moje Cetinje nijesu odraz pravog stanja stvari, jer se poštovalo, a nije provociralo. U mojoj raznolikoj familiji, većinski se osjećam dobro. Učili su me Bitlsima, Sari Von, i Armstrongu, Azri i ostalima Cetinjani, dok su moji Nikšićani voljeli - Šarla Aznavura, igranke, a mama je insistirala da naučimo nasitno i valcer. Kaljinka ili kazačok je išao uz Boni M. Kolo nije bio elemenat proslava, svedalinke – bijahu mi dosadne i starogradske - jesu. Pominjala se i 48, 68, studentski bunt, građanska prava... priznajem baš sam ispranog mozga, i netradicionalna. Ali ovo danas nije pitanje ukusa, pitanje je fašizma, i retorike po kojoj onaj koji se brani je fašista, a onaj koji napada je ispravan... sama pretpostavka za roditelje djece koja su igrala kolo. I to nije tradicija ni lokalna, ni svjetska kojoj ja želim da pripadam. Jer, kažu, postoji primjer tradicionalne književnosti crnogorske u kojoj piše da je čojstvo braniti drugog od sebe, toj tradiciji pokušavam da pripadam, i napisana je u Crnoj Gori.
I bila sam jednom na svadbi u Crnoj Gori, i upita me jedan od svadbara zašto ja ne pjevam. A pjesme bijahu ratne o odlasku na Kosovo, i kralju Petru, i slično... Upitah ga, a bio je spreman da se svađa iako nijesam provocirala, da li smo na svadbi ili na ispraćaju u rat, da li slavimo ljubav dvoje dragih ljudi, i da li ima divnih ljubavnih srpskih pjesama. Zamislio se i zapjevao divnu ljubavnu. A ljubav je jača od mržnje, i uvijek ona ostaje kao primjer, ako djecu ispravno učimo, jer nije sve u rodu, nešto je i u ispravnom izboru. I vaspitanju.
