Vidim, draga gospodo, Veljanovski, Gruhonjiću i, nadajmo se, da se istovremeno obraćam ne malom krugu vaših prijatelja i istomišljenka, da ste konsternirani činjenicom da mural Ratka Mladića u Njegoševoj ulici u Beogradu direktno brani policija. Ne nazivate sličnu pojavu više populizmom, kako smo joj se do sada umiljavali, nego otvorenom manifestacijom fašizma duboko ukorijenjenog u obilno degradirano srpsko društvo.
Ne pomišljajte da vas mi iz Crne Gore ne razumijemo i ne patimo zajedno sa vama, jer je najveći dio aktuelne skupštinske većine u Crnoj Gori, nedavno, takođe fašističkom logikom, najčešće inspirisanom iz Srbije, glasao protivu usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. To što je naš crnogorski fašizam, kao što to dobro znate, proizveden i obilno inspirisan iz Srbije, ne lišava nas odgovornosti i visokog stepena gadluka kojeg prema njemu osjećamo.
Čudi nas, ne malo, nešto drugo. Ili, možda, ne umijemo dovoljno zapaziti da je u vašem današnjem razmišljanju i rezonu sadržana svjesna geneza porijekla današnjih događanja u Srbiji?
Fašizam u Srbiji, draga gospodo, nije od juče. On se u krugovima daleko najvećeg dijela srpske inteligencije, srpskih državnih institucija, akademija, univerziteta, Matice, državnih i drugih medija, raznovrsnih intelektualnih udruženja i koterija, decenijama nekažnjeno uzgaja, posebno kroz predstavu o srpskoj nacionalnoj veličini za koju baš nema, ili bar nema dovoljno pokrića u realnosti. Predstava o naduvanoj srpskoj važnosti i značaju prečesto je rezultirala otvorenim zločinima prema nesrpskim narodima u srpskom susjedstvu, čak, kao u ratovima devedesetih, prema narodima sa kojima su Srbi decenijama živjeli u istoj državi i u nesumnjivoj slozi.
Predaleki su korijeni srpskog fašizma u kojima je najbrojniji dio srpske inteligencije, misleći da efikasno radi protivu drugih, svjesno i namjerno ponižavao i degradirao sopstveni narod, trudeći se da umjesto predstave o njegovoj normalnoj i zdravoj prirodi, kakva ona zaista i jeste, što efikasnije stvara od njega čudovište koje služi kao strašilo nad čitavim nesrpskim nacionalnim kolektivitetima.
Da nije srpski fašizam efikasno i suviše očigledno započeo još 1918. godine onim od srpskog dvora inspirisanim zločinima u Crnoj Gori? Danas, draga gospodo, samo država Srbija, za razliku od svih ostalih, barem na Balkanu, raspolaže sa tolikom količinom antifašista, izašlih iz Drugog svjetskog rata, da joj niko nije ravan. Kad je svoje četnike častila oreolom antifašizma, nimalo se ne stideći svojih partizanskih žrtava, Srbija je suvereno stupila na tlo autentičnog fašizma sa kojeg teško da ima povratka.
Obratimo za trenutak pažnju na komunističku jugoslovensku skoro poluvjekovnu realnost u kojoj je, za razliku od drugih jugoslovenskih naroda, Srbima uvijek bilo suviše tijesno.
Sve je, bukvalno sve u toku trajanja socijalističke Jugoslavije, dakle od 1945. do januara 1989. godine, činjeno da Srbi obavezno isprednjače ispred drugih jugoslovenskih naroda, da se osjećaju kao „centar sveta“, da žive u uvjerenju da su nas, dakle preostale jugoslovenske narode, bukvalno samo oni oslobodili od svih okupatora i svih nevolja ovoga svijeta. Da im, prirodno, ne samo pripadaju glavni grad sa svim saveznim institucijama u njemu, stranim ambasadama, privrednim i kulturnim predstavništvima, nego i da baštine najveće vrijednosti jugoslovenske antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, počev od izmišljenog Dana ustanka kojeg, izuzev u Crnoj Gori, nigdje u bivšoj kraljevini nije bilo, do očigledno nedovoljno opravdanog uzdizanja samo srpskih partizana iznad svih drugih. Posebno je u stvaranju mitske epopeje o vječno nepobjedivom i uvijek od ostalih naroda patriotskijem srpstvu, odnosno tobože jugoslovenskom rodoljublju, koliko je najviše bilo moguće, zaobilažena uloga crnogorskog naroda, očiglednim i bezočnim jurišem na njegovu istoriju, kulturnu i drugu baštinu, jezik, crkvu, nacionalni i drugi identitet, pa i, što je najbezočnije, ulogu Crnogoraca u antifašističkoj borbi jugoslovenskih naroda u Drugom svjetskom ratu.
Ne zaboravimo da su, primjera radi, formiranjem do tada najbrojnije partizanske formacije, dakle Prve proleterske brigade u Rudom, početkom 1942. godine, u njen sastav ušla dva crnogorska i dva srpska bataljona i ako bi, s obzirom na veličinu teritorije i broj stanovnika, Srbima pripadalo najmanje još šesnaest sličnih partizanskih jedinica. Ne zaboravimo, takođe, neospornu činjenicu da su sve crnogorske vrijednosti, počev od crnogorskog hiljadugodišnjeg državnog, dakle slobodarskog i oslobodilačkog trajanja, do svih oblika crnogorskog identiteta: jezika, crkve, tradicije i kulture siledžijski pripisivane Srbima i Srbiji, a Crnogorci stalno, silinom srpskih institucija, ćutkani i ponižavani, proglašavani za Đilasovu i Kominterninu kopilad. Posebno je prezirana svaka crnogorska nesebična i bratska pomoć Srbima u mogućim srpskim nevoljama u daljoj ili bližoj prošlosti, uz poznato bukvalno otimanje svih poznatih vrijednosti ne jednom dokazanog Srbima bratskog susjeda.
Kako su se, svuda i svagda, lako zaboravljale moguće crnogorske istorijske zasluge i usluge, najmanje za zajedničku stvar, tipa svojevremenog crnogorskog oslobađanja Metohije od Osmanskog carstva, da bi po nešto kasnijem dolasku srpske vojske na metohijsko tlo, Crnogorcima rečeno s i k t e r, ili ćemo vam uzeti i Ćipur, što je sa nesumnjivom osvetničkom nasladom i urađeno. Hitro je zaboravljen raniji čvrst ugovor između država Srbije i Crne Gore po kome će teritorije osvojene od Osmanskog carstva u balkanskim ratovima pripasti onome ko ih osvoji. Možete misliti, dragi naši srpski prijatelji, sa kakvom čežnjom je nerijetko gladna Crna Gora gledala na tursku Metohiju na svojim granicama kao svoju moguću žitnicu i hraniteljku, ne manje od Skadarskog basena za čije je uzaludno oslobađanje hrabro izginula čitava jedna crnogorska generacija.
Kad se debelo zaigrao srpski fašizam, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u jeku takozvane kosovske krize, iz Srbije i Beograda su najviše, kao tobožnji krivci za kosovsku krizu, optuživani potpuno nedužni i bezazleni crnogorski socijalistički čelnici. Naravno, ne zbog toga što su zaista krivi, nego mnogo više i mnogo značajnije zbog toga što je, mimo volje srpskih nacionalista, Crna Gora tada još uvijek postojala. Samo se Crnogorci, tada, za razliku od svih jugoslovenskih naroda, jadu nijesu uspijevali dosjetiti. Plašimo se da nije daleko dan kad će za sve izgubljene srpske ratove devedesetih, i za srpski gubitak Kosova, opet biti optuženi najviše Crnogorci?
Daleko bi nas odvelo moguće razmatranje srpskih grjehova prema drugim Srbima susjednim narodima, izuzevši Crnogoraca, najviše zbog srpske imperijalne naduvanosti kojoj su se često nedužni nesrbi obavezno morali klanjati. Nije ova današnja Vučićeva vlast, koja „ponosno“ pokušava da zaštiti Mladića i njegove zločinačke drugove, druga i drukčija od one, navodno Slobodanove iz devedesetih. Nije drukčija nego bukvalno ista. Nema na čelu Slobodana, čiju su mentalnu neuravnoteženost srpski nacionalisti spremno i spretno bili upregli u svoje ciljeve, stavljajući ga ispred sebe kao nekog mitskog Nemanju i osvajačku ikonu, i ako crnogorska budala, opsjednuta prije svega željom za sopstvenu moć, nije bila čak ni srpski nacionalista. Prisjetimo se njegovog stava vezanog za Srbe u Hrvatskoj, kad je izjavio da ga njihova sudbina ne interesuje. „Nabijte ih na kolac“ – rekao je, odigravajući posljednji prizor iz genijalne Domanovićeve pripovijetke „Vođa“, potpuno ravnodušan na povorke Srba koje su iz Hrvatske na traktorima i taljigama stizale u Beograd.
Znamo dragi prijatelji, kojima je upućeno ovo otvoreno pismo, da Vam nijesmo otkrili ono što već ne znate, ali smo samo nastojali da Vas podsjetimo na genezu razvoja srpskog fašizma u odnosu na Crnu Goru. Danas Crna Gora, debelo pridavljena fašisoidnom čizmom Srpske pravoslavne crkve, kao bukvalnim kreatorom najnovije skupštinske većine, odnosno Vlade u Crnoj Gori, biva stalno prisiljavana da, kao i Srbija, brani Mladićev mural. Što to znači za ukupnu sudbinu do nedavno stvaranog i dobrim dijelom stvorenog crnogorskog građanskog društva ne treba mnogo objašnjavati.
