Zarija Franović, predsjednik Odbora direktora Željezničke infrastrukture kazao je da ne osjeća nikakvu odgovornost za željezničku nesreću koja se prije dva dana dogodila u Rudnici kod Mojkovca, u kojoj su poginula dva radnika firme „ZGOP”.
„Ne, ne osjećam nikakvu odgovornost ali, naravno, izražavam žaljenje, prije svega, zbog dva čovjeka koja su poginula. Mislim da je to najgore što ne možemo povratiti te ljude i koristim ovu priliku da izjavim saučešće njihovim porodicama. Naravno, žalim i što su ljudi povrijeđeni u ovoj nesreći i želim im brz oporavak”, kazao je Franović.
Nakon čitanja ove izjave, ostaje gorki, nedopustivi utisak neke „nepodnošljive lakoće”. Postojanja, direktorovanja, upravljanja...Nepodnošljiva lakoća javnog istupa nakon tragedije u kojoj su dvije porodice ostale bez svojih članova. „Da, naravno”, Franović izražava žaljenje. Ali, „ne, ne osjeća odgovornost” zbog toga. I, „naravno”, žali što su ljudi povrijeđeni u ovoj nesreći. I želi im brz oporavak.
U svemu što je ovdje „normalno”, postoji i nešto što ipak, nije.
Javno reći da se ne osjećaš odgovornim za propuste i javašluk u firmi kojom rukovodiš, a koji su doveli do tragičnog ishoda i gubitka dva ljudska života te lakšeg i težeg povređivanja oko 40 osoba, u najmanju je ruku – neumjesno i krajnje neodgovorno. To, zaista, nije „normalno”, da se izrazimo Franovićevim riječima.
Jer, što je to što rukovodeća pozicija podrazumijeva, pored stručnosti i kompetentnosti, ako nije upravo – odgovornost?
Prekjuče nije kasnio voz. Prekjuče nije na prugu pao odron, nije bio problem sa grijanjem, niti zaglavljenim prozorom u kupeu. Prekjuče su poginula dva čovjeka i četrdesetak bilo povrijeđeno! Ko za to snosi krivičnu odgovornost, pokazaće istraga.
Da se razumijemo: predsjednik Odbora direktora, znači – prvi na hijerarhijskoj ljestvici u Željeznici, ne mora biti pravno proglašen kriv, sasvim sigurno da u lancu pravne odgovornosti imena Zarije Franovića ne može biti.
Ali, ovdje je riječ o nečemu drugome – objektivnoj odgovornosti, osjećao Franović to intimno ili ne. Odgovorna je njegova rukovodeća funkcija, čija je on, Sloboran Franović, personalizacija. Postoji nešto što se zove moralna, etička, hijerarhijska odgovornost. Svako ko preuzme rukovodeću funkciju, zajedno sa svim privilegijama i ovlašćenjima, preuzima, valjda i odgovornost.
A odgovornost, pogotovo u slučajevima kao što je nesreća kod Mojkovca, nije, ne smije biti stvar ličnog osjećaja. Kada poginu dva čovjeka na radnom mjestu, javnost najmanje interesuje intimni osjećaj prvog čovjeka firme u čijem se „krugu” desila tragedija.
Zna svako da nije Franović taj ko pali i gasi semafor na pruzi. Ne mora Franović ni da zna da se, tačno u iodrđeno vrijeme, na tunelu u Rudnici kod Mojkovca izvode neki radovi. Svako u željeznici, kao i u svakoj drugoj firmi, odgovoran je za svoj dio posla. Direktor je odgovoran za to da se oni, hijerarhijski niži, ponašaju odgovorno i profesionalno. Da oni, hijerarhijski, niži – odgovorno obavljaju svoje zadatke.
Tragični ishodi, čiji je uzrok ljudski faktor i javašluk, neizostavno povlače odgovornost rukovodećih ljudi.
Željeznice Crne Gore imaju tešku hipoteku tragedije na Bioču. Franović, ali i drugi, moraju da shvate: to se breme ne skida tek svečanim otvaranjima renovirih pruga, već – uspostavljanjem reda, rada, discipline i – prihvatanjem odgovornosti.
Gordana BOROVIĆ
