Tokom posljednjih 20 godina zemlje sa nuklearnim ambicijama bile su geopolitički patuljci, poput Libije i Sirije. U sljedećoj deceniji prijetnja će najvjerovatnije obuhvatiti ekonomske i diplomatske “teškaše” čije će ambicije biti komplikovanije za obuzdati. Ubrzani porast regionalne dominacije Kine i rastući nuklearni asrenal Sjeverne Koreje progone Južnu Koreju i Japan, dvije velike azijske sile. Ratoborni Iran i njegov nuklearni program nadvijaju se nad Saudijskom Arabijom i Turskom. Prolifearcija nije poput lančane reakcije, ali je zarazna. Jednom kada ograničenja počnu da slabe mogu rapidno izgubiti na snazi.
Nuklearni predznaci su loši. Kontrola naouružanja između Amerike i Rusije, koja je za rezultat imala uništavanje 38.000 bojevih glava – što predstavlja smanjenje od 79 odsto u periodu od 1991. do 2010., je splasnula. Predsjednici Džo Bajden i Vladimir Putin dogovorili su 26. januara da posljednji važeći sporazum, Novi start, produže na pet godina. To je ohrabrujuće, ali su izgledi za uspostavljanje novog dogovora mali. Kina, Indija, Sjeverna Koreja i Pakistan proširuju i modernizuju svoje nuklearne snage. Postoji neznatan napredak u globalnom razoružanju, koje je krajnji cilj Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, ugaonog kamena nuklearnog poretka. Novi sporazum o zabrani bombe, kojeg je potpisalo 86 zemalja i koji je stupio na snagu 22. januara, kanališe frustracije onih bez nuklearnog oružja ali postiže malo što mimo toga.
Ako nuklearno oružje ne ide nikud, i bezbjednosne prijetnje se pogoršavaju, neke države će doći u iskušenje da posegnu za svojom bombom. Tokom prethodnih decenija Amerika je držala pod kontrolom nuklearne aspirante, prijetnjom da će povući svoje bezbjednosne garancije od zabludjelih prijatelja, poput Tajvana, ili sankcijama i vojnom silom kako bi odvratila neprijatelje, poput Iraka. Ipak, vrijednost američke moći je danas manja. Buran mandat Donalda Trampa probudio je sumnje u pogledu spremnosti Amerike da odbrani svoje saveznike i nametne pravila. Sumnje će ostati, iako Bajden teži ka povratku tradicionalne spoljne politike.
Osvrnimo se na nuklearni kišobran kojim Amerika pokriva svoje saveznike u Aziji. On se svodi na uvjerenje da će, u slučaju da Sjeverna Koreja ili Kina napadnu Seul ili Tokijo, Amerika moći da odgovori na tu prijetnju sigurna da su njeni gradovi van domašaja sjevrnokorejskih projektila. Sada više nijesu. Američki napad na Pjongjang doveo bi San Francisko u opasnost. To može učiniti Bajdena neodlučnim da djeluje – računica koja bi mogla ohrabriti Kim Džong Una da napadne Seul. Zato se ne treba čuditi što, posebno u kriznim vremenima, većina Južnokoreanaca kaže kako bi voljela vidjeti povratak američkog taktičkog nuklearnog oružja povučenog sa njihovog tla 1991. ili, ukoliko to nije moguće, svoju južnokorejsku bombu.
U demokratijama kao što su Južna Koreja, Japan i Tajvan, nuklearne ambicije zauzdane su političkom realnošću. Bliski Istok je drugačiji. Nuklearni sporazum koji drži pod kontrolom Iranski nuklearni program je pred kolapsom. Čak iako Bajden uspije da ga oživi, mnoge njegove mjere će isteći kroz 10 godina. Ako Iran u bilo kojem trenutku počne da razmišlja u nuklearnom oružju, Saudijska Arabija neće zaostati za njim. Muhamed bin Salman, saudijski princ prijestolonasljednik, ima svega par zapreka svojoj vlasti unutar zemlje i ambiciozne planove koji se tiču nuklearne tehnologije. Turska bi vrlo moguće mogla da ih prati.
Ukoliko nuklearni poredak krene da se rasplinje, to će biti gotovo nemoguće zaustaviti. Otuda je važno reagovati danas. Amerika, Kina, Evropa i Rusija dijele interes u zaustavljanju proliferacije. Rusija ne želi nuklearni Iran ništa više nego Amerika. Perspektiva nuklearno naouružanog Japana je među najgorim kineskim noćnim morama. Iranski nuklearni sporazum iz 2015. pokazuje da rivali mogu postići zajednički odgovor na proliferaciju.
Nuklearni države trbebale bi početi sa osnovnim. Amerika i Rusija još uvijek posjeduju 90 odsto svih bojevih glava u svijetu, tako da bilo koja inicijativa počinje od njih. Sada kada je Novi start produžen, trebale bi početi sa radom na novom sporazumu koji bi obuhvatao i druga oružja, kao što su hipersonične krstareće rakete i bojeve glave manje snage, kojih Rusija posjeduje u velikim količinama. O radikalnijim idejama takođe bi trebalo diskutovati. Amerika operiše sa trijadom nuklearnih snaga: silosi na zemlji, podmornice u morima i bombarderi u vazduhu. Slanjem u penziju projektila pozicioniranih na kopnu demonstrirala bi istinski napredak ka razoružanju, ne okrnjivši svoju moć odvraćanja.
Kontrola naouružanja između Amerike i Rusije mogla bi ubijediti Kinu da njen postojeći asrenal može preživjeti napad, pomažući da se izbjegne destabilizujuće nezadovoljstvo unutar njenih snaga. Kineska suzdržanost bi, sa druge strane, umirila Indiju i Pakistan.
Najvažnija uloga Amerike u smirivanju nervoze oko Sjeverne Koreje i Irana jeste njena vrijednost kao saveznika, i Bajden je već obećao da će raditi na obnovi veza. Čak iako jedan predsjednički mandat nije dovoljan kako bi se u potpunosti povratilo povjerenje, Bajden bi trebao napraviti početni korak potvrđujući i jačajući nuklearni kišobran nad Japanom i Južnom Korejom. To uključuje ulogu američkih trupa na kopnu, koje služe ne samo kao linija odbrane nego i kao garancija saveznicima i upozorenje neprijateljima da Amerika neće izbjegavati ulazak u sukob.
Zaustavljanje proliferacije takođe zahtjeva njenu detekciju. Obavještajne agencije su razumljivo fokusirane na listu poznatih odmetnika, poput, Irana. Njihov pogled trebao bi se proširiti da uključi i rana upozorenja kao što su promjene u nuklearnoj tehnologiji, raspoloženje javnog mnjenja i političke intencije u zemljama kao što su Južna Koreja ili Turska. Međunarodna agencija za atomsku energiju, svjetski nuklearni pas čuvar, radi hvale vrijedan posao monitoringa civilnih nuklearnih postrojenja i sprovođenja Iranskog nuklearnog programa sa najstrožim režimom inspekcija ikada upostavljenim. Ipak, agencija je preopterećena i nedovoljno finansirana, i mora da održi korak sa tehnološkim promjenama.
Čujmo alarm sudnjeg dana
Svijet more mnoge brige. Uprkos tome, on ne može sebi dozvoliti da potcijeni opasnosti nuklearne proliferacije. Nuklearna diplomatija danas se može činiti zahtjevnom, ali ona nije ništa u poređenju sa ubojitom nestabilnošću koja nastaje kada god se dva nuklearno naoružana regionalna protivnika sukobe. Nemamo vremena za gubljenje.
