Tako, neka istraživanja su pokazala da proganjanje i ubijanje vukova podstiče njihove česte napade na domaće životinje, jer kad su van čopora teže love divlje životinje.
Na ovu temu, između ostalog, CZIP je pričao sa Đurom Huberom, stručnjakom za krupne zvijeri iz Hrvatske. On je kazao da narušavanje strukture čopora ne otežava samo njihov lov, već remeti njihov ukupni život.
“S jedne strane razbijeni čopor teže odgoji potomstvo, ali ima i slučajeva da onda i dva para postanu reproduktivni. Ako ima dosta hrane to može dovesti i do lokalnog povećanja broja vukova. Tada i domaće životinje mogu biti dodatni izvor hrane”, kazao je Huber.
Kako bi se populacija vukova ali i drugih diviljih životinja (medvjeda) sačuvala, Huber je rekao da je najbitnije da se izrade, prihvate i SPROVEDU planovi upravljanja.
“Na tome se radi ali presporo”, rekao je on.
Zanimljivo je i da potiskivanje vukova na nekim teritorijama utiče na pojavu šakala.
“Čini se da su razdoblja bez vukova na nekom području pospješila širenje areala čaglja (šakala). Ipak, čagljevi su ostali i tamo gdje su se vukovi vratili. U USA u Yellowstone NP se povratkom vukova smanjio broj kojota (ekološki ekvivalent čaglju) ali su postali veći”, objasnio je Huber.
Huber je na pitanje da li Crna Gora predstvalja važnu teritoriju za opstanak vukova, medvjeda ili pak risa odgovorio potvrdno.
“Da, i za opstanak, a posebno za povezanost populacije od Slovenije do Grčke i Bugarske. (Isto i za medvjeda, a jednom i za risa.)”, kazao je on.
Zime su sve blaže, a samim tim, životinje koje urone u zimski san se ne zadrže u njemu tokom cijele zime, kao što je slučaj sa medvjedom. Da li su za to razlog klimatske promjene.
“Jedino opažamo da se sve više medvjeda viđa izvan brloga cijelu zimu. Koji bi sve mogli biti efekti promjene klime tek trebamo otkriti”, objasnio je.
Mnogi ljudi imaju predrasude kada su u pitanju divlje životinje, te zbog tih uvjerenja, životinje sve češće plate životom.
“Glavna predrasuda je da čovjek mora kontrolirati populacije zvijeri, jer one su na vrhu prehrambene piramide pa nemaju svojih predatora i ako ih čovjek ne „regulira“ prenamnožiti će se (i uništi sav plijen). To je zabluda jer: 1) zvijeri su postojale i prije čovjeka, 2) populacije plijena su evolucijski prilagođene da žive sa svojim predatorima, i 3) sve zvijeri imaju razvijene kompleksne mehanizme regulacije svojih populacija”, objasnio je Huber, stručnjak za zvijeri.
Anegdota sa terena: Medvjedica Inga
Radilo se o medvjedici Ingi koja je odlučila napraviti zimski brlog pod samim vrhom Risnjaka. Taj je predio nepristupačan, obrastao je klekovinom planinskog bora krivulja i prepun je stijena i dubokih škrapa. Ingu smo prethodnog proljeća (25. maja 1987.) uhvatili i obilježili na Leski i pratili smo je pomoću antene i VHF signala.
Kako je već došlo proljeće 1988., jako nas je čudilo da ne napušta brlog. Došli smo s antenom, morali smo se visoko popeti, nije onda bilo satelitske telemetrije, pa smo sa susjednog prijevoja , preko jedne duboke vrtače, imali vizuru i pregled nad mjestom gdje je trebao biti brlog. Čak smo si i šator podigli. Pratili smo aktivnosti da vidimo je li ona živa, moglo se čak odrediti miče li glavu i sve to smo lijepo pratili. Znali smo po par dana boraviti u šatoru. I vatricu bismo zapalili, ali s druge strane padine da ona ne osjeti dim iako smo bili nekih 300 metara udaljeni od brloga.
Teleobjektive, fotoaparate, dalekozore i sva pomagala usmjerili smo prema brlogu, za koji smo imali dosta preciznu ideju gdje se nalazi i stvarno smo jednog dana vidjeli medvjedicu kako blizu tog mjesta šeće po padini. Ali medvjedica se opet vratila i to nas je čudilo jer je bio već kraj maja, čak prvi dani juna, što je nenormalno. Prošao je cijeli maj, a ona je još uvijek bila u brlogu. Kad je izašla van jedino je mogla jesti prošlogodišnju suhu travu. A tako je i bilo, vidjeli smo da je gladna i da žvače travu.
I onda, jednog dana, mi dođemo opet gore, ali – nema više signala. Očito, otišla je dalje, a onda smo mi odlučili poći ravno prema brlogu. Pentramo se po tim silnim škrapama i po klekovini, trebalo nam je sat i pol-dva da prijeđemo tih tristotinjak metara. Dođemo do brloga, a to je bila neka uska, vrlo uska usjeklina u stijenama usmjerena vertikalno prema dolje, i čujemo odozdo glasanje medvjedića. I što je bilo – brlog je bio takav da mladunac nije mogao izaći.
Medvjedica je izlazila i vraćala se, a bio je već početak juna, što je nevjerojatno. Ni medvjedi na Aljasci nisu tako dugo u brlogu. Zaključili smo da je shvatila da taj medvjedić neće moći van pa je u jednom trenutku otišla. Mi se nismo mogli spustiti u taj brlog, a htjeli smo spasiti medvjedića kojega je, kako smo mislili, majka napustila. Trebao je konop da se spustimo i odlučili smo drugi dan doći spremniji. Došli smo opet drugi dan, ali ništa – nema više medvjedića. Medvjedica se očito tu noć vratila i uspjela ga je nekako izvući, izgurati, ne znamo kako. Valjda je i ona nešto naslutila.
Odlučili smo se spustiti u brlog; bilo je tu tako usko da se ja nisam uspio spustiti (tada još nisam imao trbuh kao danas, ha, ha…) nego smo na užetu spustili studenta Dragutina Kuhara koji je bio s nama. Brlog se nalazio osam metara duboko i na toj je dubini bilo jedno malo zaravnjeno mjesto, kao podest, na kome je medvjedica imala ležaj. Ispod toga je bilo još nekih dvadeset metara dubine – vertikala, nekakav ponor. Možda je neki medvjed već i prije pao tamo dolje, ali tako duboko nismo mogli dosegnuti.
Mjesto je baš neobičnog oblika i nije čudo da se medvjedić nije mogao izvući, što je onda majci pravilo problem pa je dugo, predugo čekala ne bi li tog svog mladunca mogla nekako izvesti van. Poslije smo signal medvjedice pratili kod Malog Sela nedaleko Crnog Luga. Ali nakon mjesec dana našli smo ogrlicu odrezanu i odbačenu. Netko je medvjedicu ubio i to je bio jedan od rijetkih dokaza krivolova u Gorskom kotaru.
