Ako bi se u kakvom slučaju u institucijama sistema bilo koje države, tražili segmenti koji bi trebali posjedovati atribute državne „svetinje“, ispostavilo bi se, kao najdržavnija i prva na tom spisku, našla bi se tužilačka organizacija zatim sudstvo, posebno vrh tih institucija. Na drugoj strani, ako je naša tema ono čime se u novije vrijeme, posebno ovih dana, opravdano ili neopravdano, natapa, ne samo laička, već i stručna javnost Crne Gore, a što iznad tih „svetinja“ navlači olovne oblake sumnje, bez dileme smatram, da su svi signali za uzbunu paktično već aktivirani.
Pristupno poglavlje 23 insistira na funkcionalnoj sudsko-tužilačkoj, nezavisnoj vlasti, stabilnom pravnom sistemu, efikasnom i djelotvornom pravosuđu, što su temeljni uslovi da relevantne demokratske međunarodne adrese, Crnu Goru prepoznaju kao pavnu državu. Nažalost, duboko politizovano, kadrovsko-partijski kontrolisano i uređeno pravosuđe, a posebno opterećeno kriminalizovanim sumnjama koje „kovertirane“ ostaju bez pravnog epiloga ili se one smisleno usporavaju, sve se više pretvara u institucije kojima se u dovoljnoj mjeri ne može vjerovati, a ako uz to one personifikuju državu, time je i vjerovanje u državu postalo značajno upitnim.
Pođimo redom, u političko-skupštinskim odborima, koji su odavno i po pravilu jednopartijski ili interesno-koalicijski, kreira se pravosudna kadrovska „podobna“ većina. Po tom šnitu, zanemarivanjem stručnih, nezavisnih ali i „neposlušnih“ kadrova, praktično po dubini i širini, stvorena je struktura usko povezanih, a u posljednje vrijeme čak i porodičnih pravosudnih institucija. Nakon toga, u povratnom smislu, šta očekivati od tako odabranog kadra i ustrojenog pravosuđa, posebno njegovog vrha, osim da se bez kompleksa krši Ustav, da se nebaždareno i bez odgovornosti, produžavaju mandati najodgovornijima u pravosuđu, „da se koruptivne koverte ne otvaraju“, da se korupcija vidi samo kod jedne, a jasne sumnje i argumenti kod pripadnika druge političke opcije „ostaju udaljeni“. Ili kod isključenja svakog vida odgovornosti tužilaštva ili personalno svakog tužioca pojedinačno, za endemsko ćutanje (čitaj nerad), šta očekivati kod dvodecenijskog nastojanja žrtava, da se jednom krene sa odgovornošću za počinjene ratne zločine koji se indirektno i direktno vezuju za određena imena.
Naravno, ne treba gledati sve crno, znam da u crnogorskom pravusuđu ima veoma stručnih i časnih pojedinaca, koji su nerijetko „objektivno“ suočeni sa realnošću što ih sputava da djeluju u punom kapacitetu i mjeri.
Na drugoj strani, kod onog dijela, posebno rukovodnog kadra u pravosuđu, koji je javno etiketiran, često i sa jakim argumenta, upravo zbog značaja tužilaštva i suda, u odnosu na njih, skoro da nije moguće primijeniti ono načelo „prezumpcije nevinosti“. Naprotiv, neka stanja i stepeni društvene odgovornosti nalažu potrebu, da se u tom segmentu svog portfrelja, država „resetuje“ ili energično suoči sa svim dubiozama koje opterećuju sistem.
Krivica ili nevinost mogu se dokazivati, što je skoro uvijek mukotrpan i dug put, ali imperativi države, vremena i potrebe nalažu, brze, ozbiljne i djelotvorne rezove, što u osnovi znači: jakom kontrolom definisati, a ne ostaviti otvorenim pitanje nedavnih izbora rukovodnog sudijskog kadra te da li su tim činom grubo povrijeđeni ustav i zakon; isključivanjem mogućnosti da institucionalno-uskopovezani pojedinci, odlučuju o eventualnoj odgovornosti jednog ili drugog; da se rukovodne funkcije u smislu vršilaca dužnosti u tužilaštvu i Vrhovnom sudu, povjere potpuno novim, politički-nezavisnim kadrovima kojih bez svake sumnje u ovoj zemlji ima.
Veoma je indikativna činjenica što se na nedavni objavljeni oglas niko nije prijavio za dužnost VDT, a slična situacija je i kod Vrhovnog suda.
Takvo stanje daje povod komentarima, da se na tako nemuštu apstinenciju, tada aktuelni tužilac odlučio ili zbog nemoći da se sa punim kapacitetom nosi sa izazovima, možda usljed profesionalnog umora ili da je slijedio onu, ali sada novu volju koja ga je i dovela na tu funkciju. Sasvim je svejedno što je posrijedi ali zbog mnogo toga što u posljednje vrijeme opterećuje tužilačko-sudski vrh, te svijesti o onome sa čime bi se trebali uhvatiti u koštac, smatram da je to i kod drugih mogućih kandidata - otupilo volju da se prijave.
Informacije koje su posljednjih dana plasirane, na adresu tada aktuelnog VDT, mada ih je nezahvalno komentarisati, po svojoj suštini imaju specifičnu, kako državnu, tako i ličnu težinu. Državnu, jer su usmjerene na najdržavniju instituciju, a ličnu jer je riječ o „obračunu“ lica koje je procesuirano u krivično-pravnom smislu i institucije koja se bavi krivičnim progonom. Da bi se o svemu tome izveo objektivan zaključak, neophodno je u što kraćem vremenu dokučiti istinu, time stvoriti valjane osnove za preduzimanje konkretnih pravnih radnji, u smislu eventualne zaštite, odnosno odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija.
Svaki izgubljeni dan u tom smislu, usložnjava stanje stvari, posebno ono za koje je zadužen Tužilački, odnosno Sudski savjet.
Zaključiću, neko će reći pa eto raniji su otišli u zaslužene penzije, a novi sa kapacitetom vršilaca dužnosti, ispostavlja se posljedica su nastale „nužde“ ili sa neskrivenim „žarom“ u rukama. Stoga, da li se krovne pravosudne institucije, koje su po prirodi stvari stubovi države, mogu smatrati svojevrsnim „bolesnicima na aparatima“ koje svaka politička opcija, zavisno od svoje potrebe, može uključiti ili pak držati u doziranom kapacitetu i vremenu ili su kao takve same po sebi svojevrsni državni rizik. Ako se svemu tome doda i više nego jasna činjenica, da upravo to sistemsko pravosuđe, uz orkestiranu podršku Vlade, nije u stanju ili pak neće, što bi bilo još gore, da slijedom istorijskog trajanja, tokova i nepobitne potvrde o autokefalnosti CPC, zaštiti interes državotvornog naroda, ne samo da upravo ono usložnjava prilike, već ispostavlja se, da se, umjesto servisa i zaštitnika države i naroda, što bi trebalo da bude, od domaćeg „folkoriste“ pretvara u zbunjujućeg igrača koji hvata korak po taktu tuđe muzike.
(Autor je advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava)
