Od početka ruske invazije na Ukrajinu Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) Crne Gore pokazuje potpunu dezorijentisanost i nedoraslost situaciji u kojoj se nalazi.
Nažalost, tu cijenu nesposobnosti rukovodnog kadra Ministarstva vanjskih poslova, na svojoj koži osjetili su i crnogorski građani koji su se našli u Ukrajini u trenutku izbijanja sukoba.
Kako to obično biva, nedostatak kapaciteta i znanja, uz već prepoznatljivo bježanje od odgovornosti, pokušavaju se zamaskirati propagandnim saopštenjima i populističkim potezima, koji za cilj imaju stvoriti sliku da je MVP učinilo sve što je u njihovoj moći. Jer jel te, rat je? A mi smo mala zemlja, učinili smo sve šta je u našoj moći.
Ovaj stav je gotovo jednak onoj već sada čuvenoj izjavi ministarke Injac, „Pitajte nekog sa zapada!“ Tako je ovih dana uspješno sprovedena medijska kampanja predstavljanja uspješno obavljenih misija spašavanja crnogorskih građana tj. njihova evakuacija iz Ukrajine.
Sve to je potpkrijepljeno izjavama crnogorskih građana koji su se zahvalili na pomoći MVP-a.
Crnogorski državljani koji su zatražili pomoć u evakuaciji od države (MVP-a), dobili su call servis podrške u njihovim ličnim nastojanjima da spasu živu glavu, i to je to.
Prosječni građanin, ne poznaje procedure i ono što bi trebalo da bude obaveza države u ovakvim situacijama, te na riječi podrške i saosjećanja od strane diplomata sa kojima su komunicirali, prirodno reaguje sa zahvalnošću. A kako bi drugo!
I možda bi samohvala MVP-a imao smisla da su misiju doveli do kraja i da su svi crnogorski državljani na sigurnom. Mogli bi smo to provući kroz tezu „Dobro smo prošli. Imali smo sreće pa ćemo sljedeći put pametnije“. Nažalost, u Ukrajini se i dalje nalaze crnogorski građani, porodice, čiji su životi ugroženi i koji trenuto tumaraju ukrajinskim selima, pokušavajući da se dokopaju granice.
Cijenu plaćaju zbog neozbiljnog i neodgovornog ponašanja rukovodstva MVP-a, a prevashondo zbog njihovog neznanja u rukovođenju ovakvim i sličnim situacijama.
Zahvaljujući konstruktivnom pritisku slobodnih medija, Građanske inicijative „21. maj” i intervencija sportskih asocijacija, unaprijedilo se, u određenom trenutku, interesovanje i posvećenost MVP. Ministar vanjskih poslova je počeo telefonski da kontaktira naše državljane pitajući ih šta može za njih da učini. Uglavnom su tražili planove evakuacije, dokumentaciju koja bi pomogla kretanje kroz Ukrajinu, pomoć da obezbijede gorivo… Nije im mogao pomoći.
Šta je MVP uradilo i šta nije uradilo?
Neposredno pred početak ruske agresije, MVP je uputilo apel crnogorskim državljanima da napušte Ukrajinu. Apel je bio puko praćenje aktivnosti koje su sprovodile ostale zapadne zemlje te dodatno za cilj imalo i skidanje odgovornosti za sve šta će se desiti nakon toga.
U normalnim okolnostima, da ne kažem ministarstvima, imajući u vidu mali broj državljana u Ukrajini, Ambasada bi radila na aktivnoj komunikaciji sa crnogorskim državljanima i „vršila pritisak“ da se evakuišu na vrijeme. Prosječni građanin ne prepoznaje opasnost dok mu se ne desi, što slučaj nije sa MVP-om i Ambasadom koje raspolažu informacijama i prate situaciju te su samim tim i dužni da brinu o bezbjednosti svoj državljana i kad oni tu opasnost ne prepoznaju.
Jedinu evakuaciju koju je MVP sproveo na vrijeme i kako treba je ona ambasadorke Ponorac. Paradoksalno je da je to vjerovatno i među prvim ako ne i prva evakuacija koja je organizovana u Ukrajini, a trebalo je da bude posljednja.
I dok su druge zemlje zadržavale ambasadore u Kijevu zajedno sa neophodnim diplomatskim osobljem, koje posjeduje iskustvo pružanja pomoći i asistencije u ovakvim okolnostima ili pak izmještali ambasadore i diplomate na mirnije lokacije u Ukrajini, koje su služile kao mjesto okupljanja njihovih državljana radi pružanja dalje pomoći, crnogorski šef diplomatije je donio odluku o faktički zatvaranju ambasade u Kijevu.
Time su direktno ugroženi životi crnogorskih građana koji su u tom trenutku bili u Ukrajini. Kasnija saopštenja MVP o navodnom funkcionisanju ambasade u Kijevu predstavljala su obmanu domaće javnosti bez uporišta u činjenicama.
Odluka o suštinskom zatvaranju ambasade i povlačenju ambasadora u Ukrajini, pokazala se kao “super greška”, posebno u odnosu činjenicu da zvanična Crna Gora do sada nije preduzela ništa konkretno u odnosu na Rusku federaciju, niti da pomogne Ukrajini. Izostaje i dalje adekvatan odgovor Vlade (države) o upućivanju vojne, medicinske, humanitarne pomoći Ukrajini.
Odluka o novčanoj pomoći od pedeset hiljada eura je iznuđena pod pritiskom javnosti ali je i dalje neprimjerena (da ne kažemo i smiješna).
Glavni grad Podgorica, gradonačelnik Vuković, nezavisne građanske grupe i građani predvode inicijativu za pružanje podrške i prihvat izbjeglica. Izostaje i zatvaranje vazdušnog prostora npr. kao čin usklađivanja politika i obaveza prema međunarodnoj zajednici čiji smo članovi i čijem članstvu težimo. Od njihove inicijativnosti i odluke zavisi operativno tehnička realizacija Agencije za civilno vazduhoplovstvo Crne Gore.
Rute evakuacije, mjesta okupljanja crnogorskih državljana u Ukrajini, komunikacija sa partnerskim zemljama i ambasadama u Ukrajini, zajedničke evakuacije, obezbjeđivanje podrške MVP Ukrajine, obezbjeđivanje prevoznih sredstava, obezbjeđivanja zaliha goriva i hrane, privremenog smještaja, prve pomoći, dokumentacije…je sve moglo biti urađeno da je rukovodstvo MVP-a imalo znanja, kapaciteta i da su ambasadorka i diplomatsko osoblje, tog 24. 02. 2021. godine, dok je u Kijevu još uvijek bilo relativno mirno, bili na svom radnom mjestu.
Nesposobnost rukovodstva MVPa na čelu sa ministrom Radulovićem, ogleda se i u odluci MVP-a da kadrovski ojača ambasade u Mađarskoj, Poljskoj i Rumuniji za potrebe odgovora na krizu u Ukrajini, a koja predstavlja klasični marketinški trik kao bi se crnogorskoj javnosti pokazala odlučnost i posvećenost, a suštinski prikrila nesposobnost.
Imajući u vidu broj crnogorskih državljana koji se nalaze u Ukrajini, crnogorske ambasade u pomenute tri zemlje imaju i više nego dovoljan broj osoblja da odgovore na dio zadatka koji im pripada te stoga planirani izlet pojačanja u ambasadama će predstavljati ništa više do trošak za budžet, odnosno crnogorske građane.
U krajnjem, onoga trenutka kad crnogorski državljanin stigne do pomenutih zemalja faktički njegova potreba za daljom asistencijom MVP-a gotovo i da ne postoji.
Jedino mjesto koje je trebalo kadrovski ojačati, za potrebe organizacije evakuacije crnogorskih državljana, je Ambasada Crne Gore u Kijevu.
Neznanje i pogubnost odluka koje donosi ministar Radulović sa svojim timom, slikovito se ogleda u njihovoj izjavi da je u Ambasadi Crne Gore u Kijevu ostalo lokalno osoblje koje će pružati pomoć crnogorskim građanima.
Svega par dana nakon ove epohalne izjave, koja je problematična sa više aspekata, na današnji dan, imamo situaciju da crnogorski državljanin koji se sam evakuiše iz Ukrajine, pruža logistiku i asistenciju tom istom lokalnom osoblju. I nije krivica na lokalnom osoblju, jer je riječ o službenicima, nekarijernim diplomatama, bez adekvatnog međunarodnog imuniteta i legitimiteta u zemlji, a koji poklušavaju spasiti sopstvenu glavu i porodice.
U konačnom ne čudi samohvalospjev MVP-a, jer zbog nedostatka znanja i kapaciteta, u njihovim glavama oni su odradili sve kako treba i koliko treba.
