Godinama niko nije riječ o njemu čuo. Dejan Koturović kao da je bio nestao s mape svijeta. I onda odjednom vijest da je Koturović na dugom duhovnom putovanju odlučio da bude šaman i bavi se nekakvim ezoteričnim biljkama.
Cijeli dvoiposatni intervju sa Koturovićem poslušajte na Jutjub kanalu Balkan Info, ima tu zanimljivih priča o potrazi za mirom, džunglama Amazona, sveopštoj situaciji u modernom društvu, ali mi smo se fokusirali na one sportske. Počevši od Mundobasketa 2002. na kojem se reprezentacija Jugoslavije sa Koturovićem u timu – bio je najefikasniji igrač polufinalnog duela sa Novim Zelandom, a turnir je završio sa prosjekom od 12,8 poena, 7,1 skoka i 1,1 blokadu po meču – popela na krov svijeta.
“Ispričaću vam jednu čudnu priču, kako jedan šraf, u ovom slučaju ja, može da utiče na sistem“, najavio je Koturović.
Nijesmo međutim mogli ni da pretpostavimo koliko će čudna biti…
“Igrajući za Albu, poslije nekih silnih operacija i ulaženja u formu, pa mi se dese neke sitne povrede i bolovi, ja sam već bio probao marihuanu, nije bilo redovno, rijetko sam konzumirao džoint. Ali te nedjelje kad mi je Muki, čuveni trener, dao slobodno sedam dana da ne treniram, sa nekim svojim drugarom Amerom, pisac scenarija, i nekim njegovim drugarom, koji je Njemac, našli smo se i od ponedjeljka do petka pušili po jedan džoint. I ja sam primjetio da me je to, bogami, spasilo nekih bolova… Uglavnom, nastavio sam da pušim redovnije. Ja sam se već bio primio da to nije nikakva laka droga, da je to lijek, kasnije sam shvatio da baš i nije tako“.
Međutim, približava se Svjetsko prvenstvo…
“Više na nagovor nekih prijatelja, shvatim da ne smijem više da pušim marihuanu, jer mi sjutra počinju pripreme za prvenstvo. OK, biću strejt. Legao sam u krevet i bukvalno sam dobio viziju, vidio sam nas, cijelu repreznetaciju, kako se penjemo na pobjedničko postolje za prvaka, a da sam ja proglašen za MVP igrača cijelog turnira. Bila je to stvarno jaka i lijepa vizija, sa suzama u očima, ja sam povjerovao u to. Mislim, nijesam nikakva Vidovita Zorka, nego jednostavno se tako desilo“.
Poslovi pukli, košarkaška karijera takođe. Nije Koturoviću bilo lako tih godina.
“Poslije nepunih godinu dana otkako sam završio karijeru osjećao sam unutrašnju težinu, mislio sam da ću umrijeti. I potrajalo je to. Meni je bilo toliko loše da sam svakog dana plakao između četiri zida, a tamo sjutradan tiješio neke moje radnike u firmi, kao biće plata. Ja se kao pravim jak pred njima, a u stvari toliko sam slab, raspadam se psihički“.
Poslije svega Koturović je ipak zadovoljan. Najveće životne lekcije moraju da se plate. Drugačije ne može. Ili bar većina nas ne zna.
“Volio bih da sam imao ovo iskustvo prije 30 godina, ali bi me u tom slučaju vjerovatno boljelo uvo da igram košarku. Uglavno, tek kad nas strefi nešto loše, kad je teško, mi onda silom prilika idemo ka tome da se mijenjamo. Ne zato što to želimo, nego zato što moramo. Vjerovatno svakome od nas život nudi i druge, lakše opcije da pročistimo ego, ali mi se ne damo. E onda život kaže: ’OK, nećeš na finjaka, sad ću ja da te složim’. Pa se onda snalazi“.
Nije to uvijek lako. Koturović dobro zna.
“U tom periodu ja se nijesam najbolje snalazio, izbjegavao sam ljude, druženje, a prije sam uvijek pravio žurke, išao po diskotekama, viđao se s ljudima. E onda sam malo bio sam sa sobom. Išlo je to i ovako i onako, to su sve neke linije živote… Da bi mi sad, evo već nekoliko godina, bilo skroz OK i ja sam svojim životom poprilično zadovoljan, čak mislim da sam napredan, da pronalazim neke zakonitosti u životu, možda su ih drugi znali, ja nijesam. A mislim da ih i većina ljudi ne osjeća uopšte. Tako da sam OK… Takmičenje me više ne zanima, da ti ja sad dokazujem koliko sam duhovan, da pogazim tebe. Kao sportista sam morao da to radim. Da se razumijemo, želim da napredujem, ali ne osjećam više potrebu da se namećem“.
Nema takmičenja. Nema ni košarke. Koturovića odavno već ne možete da vidite po dvoranama, mada je isprva pokušavao da prati. I košarku. Pa i tenis, kad se pojavio Novak Đoković.
“Međutim, ne mogu da izdržim više od pola sata u dvorani, a TV i nemam. Možda mogu da izdvojim duže za neki dokumentarac, da pogledam neki dobar fudbal, ali ovo? Nije mi zanimljivo. Ne učestvujem, ne gleda mi se, a nemam ambiciju ni da radim kao trener. Jednom sam s nekim drugarom otvorio neku školu za klince, ali onda sam skapirao da mi se on ne gleda svaki dan, da tu pijemo kafe neke i to je prestalo“, kaže Koturović za Balkan Info.
I tu se sportska priča završava. Ali ima još svašta da se čuje. Pa ako imate dva i po sata, poslušajte, zanimljivo je, a ta borba sa demonima u sebi može nekom i da pomogne.
