Ispod drvenih stepenica ostala je još jedna kutija. Kad je uzme, cijeli život njenog oca će stati u kombi, odatle ide u avion i dalje ‒ neznano gdje. Otići će, sveden na stvari, spakovan i zatvoren u čauru kofera baš kao što je i ona otišla na studije, u život, brak i djecu. Obično je ona bila ta koja ide, ali sada se sve češće odlazilo od nje. Na kraju, jedino na šta se mogla osloniti su odlasci, ostalo je sve bilo nepouzdano.
Otac je odlučio da svoje penzionerske dane provede daleko, na drugom kontinentu. Nije joj bilo jasno od čega bježi. Dobro su se slagali, čuli svakodnevno i često posjećivali. Nakon majčine smrti je živio sam, ali nije bio usamljen.
Njegov posao je bio takav da je često putovao, a njeno djetinjstvo ‒ odrastanje u različitim državama. Mnogo toga je zaboravila, mada je jedno ostalo: nelagodnost kad treba da se putuje. U trenutku kada bi se navikla na nove predjele i ljude, otac je obično morao da produži dalje, što je značilo selidbu. Zbog tih stalnih, novih početaka, imala je utisak da se ništa i nikada ne završava. Priče su ostajale iza njih, neispričane, zaboravljene u dalekim licima i suvenirima.
Njen otac, sa druge strane, ništa nije napuštao. Iz svakog grada i države bi mu ostao poneko. Svuda je imao prijatelje i gotovo da nije bilo noći da joj san ne prekine očev razgovor sa nekim iz druge časovne zone. Često bi bunovna slušala rasute glasove. Oni joj nisu davali da zaspi i miješali su se sa njenim snom. Kad bi se probudila, pomislila bi kako su sve te priče i smijeh uzaludni, kako su samo odjek kojim starac pokušava da zamaskira odsustvo. Bilo je ironije u tome da je u praznoj kući sada i sama radila isto.
0U ruci je držala papir na kome je otac zapisao gdje se nalaze kutije koje treba da mu pošalje. Samo je jedna bila podvučena crvenom bojom uz napomenu: „lspod stepenica, ovu nikako ne zaboraviti!“ To je valjda značilo da ove ostale može da zaboravi ili da je toliko nepouzdana da joj se mora posebno crtati. I zaista, na papiru su bile skicirane stepenice i strelica do posljednje kutije u obliku srca, još jedan pokušaj njegovog humora.
Uzela je kutiju i vidjela da je laka i poluprazna. Preko nje selotejp i papir na kome piše: „Otvoriti odmah! Pokloni za najbolju ćerku.“ Može najbolju, a moglo je i jedinu. Odmah se prekorila zbog ovih riječi, znala je da ne misli ništa loše. Bilo joj je krivo što je često sebe i oca gledala kao dva protivnika koji znaju kako da se povrijede, šta da kažu, gdje da ciljaju.
Kao u meču, nemilice su pozljeđivali iste rane, bolna mjesta, fokusirano i neumorno. A opet, voljeli su se i razumjeli, bilo je neizrečenih tišina u kojima im je prijalo što su zajedno. Vrijeme ih je mirilo jer je shvatila da su sukobi sastavni dio sazrijevanja. To nije važilo za gorčinu.
Otvorila je kutiju i vidjela unutra dva manja paketa i koverat. Kutije u kutiji, predstave u predstavi, skrivene sitnice starca koji odlazi negdje da umre, teatralno i naglašeno, kako je i živio.
Nervozno je otpakovala prvu, a u njoj su bile čaša, boca vina i razglednica sa više slika. U ćošku je pisalo: „Boka Kotorska, Crna Gora“. Veliki jedrenjak je plovio po zalivu, katedrala sa dva visoka zvonika je prkosila vremenu, crkva sa zlatnim krstom na vrhu i velikom kupolom je natkrilila zgrade u Starom gradu, željezna česma je ličila na kavez iz koga se izvija svetionik, sat na kamenom trgu je otkucavao, ali vrijeme u prostoru sa slike kao da nije prolazilo.
Sve je djelovalo kao razglednica koja ne opisuje gdje, već kada, koja ne govori o trenutku, već o vječnosti. Predio je bio predivan, bajkovit, mogla je lako da se zamisli tamo.
Na poleđini je sitnim slovima bio ispisan tekst: „Imala si sedam godina i cijeli dan smo proveli u Boki. Probali smo vino koje nam se dopalo, rekli su nam da je lokalno, iz Crmnice. Konobar te pitao kako se zoveš i koliko imaš godina, rekla si mu da se dama nikad ne pita za godine. Prenio je to gazdi koji je donio bocu vina da nas časti i rekao da je za tebe, kad odrasteš.“
Nije se sjećala Boke i crmničkog vina, uprkos rečenici i slikama. Pokušala je nešto od toga da prizove u pamćenje, ali nije išlo. Otvorila je bocu, usula vino u čašu i otpila gutljaj. Bilo je oporo, mada ne i kiselo ‒ imalo je ukus doma, sigurnosti i topline. I tek tada se sjetila ne događaja, nego roditelja, veselih i nasmijanih, još uvijek mladih. Mjesta imaju onoliko smisla koliko bude dobrog u nama jer ljudi zaboravljaju, predmeti pamte, i sve oko nas može biti okidač. Vino koje je pila je upilo stvarnost kao sunđer, a onda je isijalo decenijama kasnije, u domu bez odjeka.
Sjela je na stepenice i gotovo zaplakala. Ima porodicu i srećna je, ali želi da i njen otac bude dio te porodice, da ne ostaje sam. Utoliko je vidjela drugu kutijicu, mnogo manju. Pomislila je da je unutra prsten, ali umjesto njega ‒ u njoj su se nalazili pijesak i razglednica planine na čijoj je poleđini pisalo Lovćen, Montenegro.
Planina je bila kamena, surova i visoka. Uhvaćena je u trenutku kada u nju udara grom, ali bilo je jasno da joj ni on ne može ništa. Nije znala kakve veze pijesak ima sa planinom; okrenula je papir i očekivala još jednu očevu poruku ili trag. Nije bilo ničega. Morala je sama da poveže kameni masiv i pijesak, da izvuče neki zaključak iz slike ponosne planine i sitnog praha.
Možda je poruka bila da masiv, ma kako moćan, svaka voda može da izravna i uglača, da ga kruni hiljadama i milionima godina prije no što postane pijesak. To je bio kontrast velikog i malog, ogromnog i sitnog, gdje jedno staje u pismo kao umanjena predstava, a drugo se prosipa kao sažeta stvarnost. Sve je to proželo osjećajem prolaznosti.
Vrijeme je moglo da smrvi brdo do čestice a da to čak i ne uradi naglo, dramatično, već samo tihim povlačenjem talasa. Na kraju, svako zrno je bilo veliko kao Lovćen, završavali smo put ostavljajući sebe drugima, ograničeni na sebe. Zato nije valjalo mrzjeti, nositi loše misli, već se i njih trebalo osloboditi u procesu. Oprostiti a ostati jak, kao planina na slici.
Posljednju kovertu nije žurila da otvori. Pod prstima je osjećala da su unutra papiri. Znala je da će to biti stare, porodične fotografije iz različitih gradova i predjela. Ona, majka, otac, prijatelji, vjerovatno opet Montenegro, opet Crna Gora, ponovo jezera i obale, vodopadi i vinogradi, džamije i crkve, pršut i kačamak, gusle i karnevali.
Previše raznolikosti je krila ta mala država da bi se sabila u koverat i svela na ton, ali ona nije bila raspoložena da stalno gleda unazad, u juče, u požutjele fotografije ma kako divnog i prohujalog života. U prošlosti nije bilo ni lako ni zdravo živjeti, a lijepe uspomene su se ponekad podnosile gore od loših jer su stvarnost usmjeravale u pogrešnom pravcu, gurale je nasuprot struji.
Sve ovo je bio očev način da se oprosti od nje, da joj kaže da je više neće vidjeti, ali da je bilo lijepih trenutaka. Zamarali su je glasovi prošlosti, mrtvih i davno nestalih sablasti, iz ma kakvog prelijepog prostora dolazili. Otvorila je kovertu i iznenadila se. Umjesto onoga što je očekivala, unutra su bile četiri avionske karte, za nju, muža i djecu, sa nizom letova i presijedanja. Tivat, Crna Gora, bila je posljednja destinacija, na papiru je pisalo „čekam vas“ i nacrtano srce.
Tek sada joj ništa nije bilo jasno. Pitala se koga je otac uopšte imao i poznavao tamo, kakvi su ljudi sa kojima će biti. Tek tada joj je sinulo da je sve shvatila pogrešno. Njen otac nije otišao u tu daleku državu da umre, već da živi. Radovao se vremenu koje mu je preostalo, želio je da ga provede tamo gdje se osjećao dobro ‒ ne kako bi se zarobio u uspomenama, već kako bi stvarao nove. I jedino što je želio jeste da i oni budu njihov dio.
Iz razmišljanja je prenu glas vozača kombija: „Gospodo, treba li još nešto utovariti? Da li je sve gotovo?“
„Ne, tek počinje“, odgovorila mu je i nasmijala se.
Radenko Savić je radio kao novinar, profesor matematike, marketing menadžer i programer. Dobitnik je brojnih regionalnih i lokalnih nagrada za poeziju, prozu i esejistiku, Poeziju je objavljivao u „Tragu”, pripovjetke u „Koracima" i zbornicima, prikaze koncerata i albuma je pisao za portal „Popboks”, a novinske članke za „Blic Montenegro”. Više godina je pisao filmske kritike za kulturni dodatak „Art” dnevne novine „Vijesti”, kao i za specijalizovani časopis o filmu „Filaž". Za „Novu knjigu” je 2023. objavio zbirku priča „Obala morskih struja”.
