“Domovina se brani knjigom i pjesmom o nebu, stoga svojoj zemlji povodom 13. jula - istorijskog datuma, poklanjam ono najljepše što imam”, kazala nam je mlada crnogorska pjesnikinja Mija Petrić. Ona je Portalu Analitika uputila stihove kojima je, kaže, željela da Crnoj Gori čestita Dan državnosti.
Poezija koju objavljujemo dio je njenog ciklusa pjesma “Da odamo tajne jedni drugima”. Istoimena knjiga poezije, kako nam je otkrila, u procesu je izrade i biće predstavljena čitaocima na jesen.
Mija Petrić rođena je 2001. godine u Podgorici. Nakon završene Gimnazije, školovanje nastavlja na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Privrženost poeziji, kako kaže, iskazala je još u najranijim danima života. Dobitnica je nagrade „Anđela Ristić”, za umijeće u poetskom i proznom stvaralaštvu. Motive i inspiraciju za rad pronalazi u ljudima.
U nastavku pročitajte kako je Mija stihovima čestitala svojom zemlji Dan državnosti.
Utopija
Daljina mi srce ščepa,
Kao božje parče zrna,
Niko ljepše da ti tepa:
Golubice hitra, Crna!
Pomislim na žarka ljeta
I plamičak, rumen zore,
Nema ljepšeg susreta,
Naslikani, Durmitore!
Džever mlad javore,
Dočekasmo jesen kasnu,
Tvoje skute, tvoje dvore,
Tvoju vjeru, pravu, časnu.
Palim svijeću kraj kreveta,
Niz obraze kao što lije.
Željna majka svog djeteta,
Svoje žive amajlije.
To što ljubih
Za čim žališ, najmilije rode?
Sunce grane kad god treba!
Moje brige ka tvojima hode,
Letim preko najčistijeg neba!
Kako ti je živjet’, pjesmo ubojita
Kad te noćas za me’ priupita?
Da l’ je krotka staza dok putem korača
I kad srce oštri, tupi vrh mog mača?
Crna majko, ti svetice!
Ti da brojiš mirno, sitne noćne sate,
Kraj planina stoji, rumeno ti lice
Čeka djecu željno, da kući se vrate.
Goro majko, uzdanice, ruko ..
Silovito more plavo, mojih misli snažna luko!
Tamno oko, krepkost u kafani
Kaplar zemlji crnoj, kuću otac brani.
Ostani još malo, moj žuti nevene
Žalnu ljubav, vidiš, darovaše meni
Nijesu zalud bistre prolivene,
Nit’ kumovi zorom ispraćeni.
Tiho, glasnije
To je moje pokoljenje,
Izniklo iz zemlje male
Što još čuva korijenje,
Obraz častan majke dale
Da ljepotom snagu krase,
Iznjedrile vile gorske
Svijet je čuo mile glase,
I jadranske tajne morske
Što ih nosi poj valova,
Mislima da sjeti lako
Na zavjete prađedova.
Ušiveni raskoš zlata,
Crni povez oko vrata
Sretoše se na Lovćenu
Ruku bijelu isprošenu
Volio bi u svitanje
Kad fijaker Vranca budi
Nevjestino milo lice
Prislonit’ na svoje grudi.
Ne dodje mu ljepši san,
Ali veća tuga bješe
Na Ćipuru zvone zvona
Odjekuju, ka’ da tješe.
Uz svatovske glasne želje
Stari guslar strune gudi,
Zgodno li im to veselje
Srce gori, za njom žudi.
Opjevala sojka ranu
Što se po dno srca guči,
To nedjelja drugom svanu
A junaku galon žuči.
Može li sunce spotaći
Planine sa vrhova tanka,
Obećanje prosci da ištu
Umivaju obraz uranka.
Jezik uzde da nema,
Visine paljbu da čuju
Jutrom, kad svadba se sprema
Oružjem čojstvo da truju.
Svjedoka da fali, boema
Pjesme i rakije na stolu
Zaspaće prije, da s njom bi
Posudio omaž svom bolu.
