Kako je arivao koprifogo, već mu je bila puna pipa. Infotan i štufan svega, spakovao je valižu i partio. Ukrcao se na vapor i partio za obećani kontinent. Zapatao je kuću, zaklavao sva vrata i fineštrine i nikad više nije arivao u svoj dom i svoj đardin.
Ostala je lata od petrolja da sjeća na petrolejku i svjetla ferala što bi svjetljela kad je udio u ribu barkom i često bi se praznih kašeta vratio da nema što ponjet na peškariju za skužat koji šolad.
I niko više nije čuo za njega. Batile još koji dan ure na žveljarin što je ostao na kredencu dok i on nije stao.
Kako su pasavale godine sunce je pržilo pituru, kiše kvasile, pa opet isto dok pitura nije opala sa’ škura. Ružina je uvatila klav, batidur, jerbo niko nije više batio na vrata. Od bure i nevera kako su škura lambatala otvorila su se i tako je zimi povalo i tukle kiše i grad da ni lašte nijesu ostale na fineštrin.
Preživljava nekim čudom kamelija što je pokojnji mu ćaća donio s vapora sa zadnjega vijađa. Neka druga čeljad su sad pritakala broj po novim užancama, sa brokvama. Deboto će bez piture i one zaružinat kroz koju godinu i opanut će lateni broj.
Još samo brondzin podsjeća da se tu nekad kužinalo i parićalo po rićetama matere mu, u čije su libro bili sve antiki rićeti o’ none mu. A više se verdure i na falso parićalo, rijetko je tu bio koji bokun mesa, bez ako bi za blagdane mu ćaća kokota zaklao pa bi mater očerupala i tisnula u brodzin dva ključa za malo juhe, a potla u roštjeru sa malo krtole na stari špaher na drva.
A iza objeda bi kami bilo i vina, pa bi u got znali prst osta a rešto vode studene sa počula za napravit perlafinta bevandu umjesto sa vinom.
Pođekad bi bio i koji bokun brdžole kad bi kumpar koji je držao praca klao, pa ih regalao. Ili po koju krvavicu ili brašnjaku sa raštanjem i vrzotom ‘kolo Božića.
A sad osta pusta kuća, lupeži su ošpuljigali i to malo kredence, pjata, ožica, i mobilje što je bilo. Tri postelje sa šuštama i jedan komonćin u kamaru i omanji armarun.
Osta broj, da sjeća da je tu nekad abitavala famelja.
