Srčanost i predanost u koheziji sa neposrednošću iz koje progovara talenat temelji su povjerenja između umjetnika i publike. Kroz prirodnu ležernost, prožetu raznolikošću karaktera koje donosi, izdvaja se i glumački izraz Andrije Kuzmanovića, jednako cijenjen među stručnim i neformalnim auditorijumom.
Domaća publika imala je do sada prilike da ga gleda u brojnim televizijskim i filmskim ostvarenjima, poput „Senke nad Balkanom“, „Jutro će promeniti sve“, „Toma“, a u Podgorici je nedavno pokazao i teatarsko umijeće u predstavi „Zelena čoja Montenegra“. U koprodukcijskom projektu Gradskog pozorišta iz Podgorice, Beogradskog dramskog pozorišta i JU Budva Grad teatar, Kuzmanović je odigrao lik Osman-paše Sarhoša, donesen kroz toplu, intimnu priču o njegovom prijateljstvu sa knjazom Nikolom Petrovićem.
O ovom pozorišnom poduhvatu, filmu „Planeta 7693“ Gojka Berkuljana, te koherentnim odnosima između umjetnosti i života, Kuzmanović je govorio za Pobjedu.
Jednako poročan i pobožan, u Vašoj interpretaciji lik Osman-paše progovara duboko intimno. Koliko je ovakve likove, čak u jednoj romansiranoj vizuri, teško donijeti na sceni i pravite li ličnu distancu od njega?
Moram da pravim distancu, jer bih u suprotnom ispao privatan. Mislim da nije to nešto pretjerano zahtjevno. Živimo u vremenu kada je sve dostupno, sve je moguće, sve imamo, malo šta nas zapravo zanima. Ali bilo je interesantno, jer sam Osman-pašu pravio na specifičan način. Smirio sam se, povukao sam ga u sebe. Kada kocka, on se kocka sa životom, sa Bogom. Tu smo ga negdje Nikita i ja tražili. On je već otputovao na drugi svijet u svojoj glavi, a sa nama je bivstvovao onoliko koliko mu je trebalo da završi neke stvari koje su mu ostale. I on je samo čovjek. Sa sobom nosi sve vjere i čistotu, a opet je poročan. Nije mogao da se odluči na koju će stranu i zbog toga je morao da ode.
A ako je ulog život, koliko smo spremni da se kockamo sa njim?
Mnogo čudnih ljudi i situacija sam vidio i mislim da se mnogi kockaju sa životom. Čini mi se da život nikad nije bio jeftiniji. Danas je sve pomjereno. Svašta je ovo vrijeme donijelo. Svaki klinac koji vozi ,,BMW“ od 4.000 kubika se kocka sa životom. Zaboravili smo zašto smo tu. Ja prvi, i mnogo se nerviram zbog toga. Nedostaje nam staro kućno vaspitanje. Zato je danas sve skoro izgubilo cijenu. Nije ljubav, umjetnost u neku ruku, vjera, ali su mnoge stvari pomjerene. Kockamo se do kraja ili ne, ne razumijem kockanje do pola. Mislim da ljudi kao što su bili Osman-paša i knjaz Nikola nijesu prezali od toga da stave život na kocku, ali je to bilo drugo vrijeme, u kome su su se vrednovali čojstvo i junaštvo.
Kakvi su onda ishodi i dokle nas oni dovode?
Do kraja. Ili do neke nove istine. Ljudi nekada izgube život i dok su živi, a to je najgore. A ako se život izgubi stvarno, onda nek je bar vrijedilo.
Ima li ljudi poput Osman-paše u današnjem društvu i kako se oni snalaze?
Ima ih, ali su jako rijetki. Postoje ovi koji posjeduju drugi dio njegove ličnosti – poročnost, sklonost kocki, njih znam mnogo. On je u suštini ispravan čovjek, bar ga ja tako doživljavam. Uliva i izaziva strahopoštovanje, ne priča mnogo, ne viče, nema potrebu da nekog fascinira. Zna ko je i šta je. Što danas nema takvih ljudi? Na globalnom nivou, planeta je izgubila draž života. Sve je brzo. Ja jutros znam u Pekingu šta se desilo. Prirodno je to tehnologiji i napretku, ali nije čovjeku. Mi smo isti ljudi kao 90-ih. Ali tada nijesmo imali telefone, ništa, ali smo se družili i gledali u oči. Danas ne trebamo jedni drugima više. Dovedeni smo do toga da čovjek kao individua može da živi sam sa sobom, a to je najveći problem.
Otuđujemo li se onda jedni od drugih?
Jako. Ja prvi i uopšte mi to nije simpatično, niti seksi. Čovjek je tu zbog čovjeka, ne da bi napravio neki famozni uspjeh. Na kraju dana kada dođemo kući i vidimo da su tu neki dragi ljudi, shvatamo da smo zbog njih tu. Zbog prijatelja. Svašta kroz život prođe – razočarenja, krahovi, usponi. Ne sjetim se ni ja dovoljno često, i zbog toga mi bude krivo. Svi imamo velike gubitke, a kada neko ode, koga više zanima ko je bio u pravu, da li je nešto žuto ili plavo. Takve stvari me resetuju da se malo češće sjetim nekih stvari. Kapiram da ljudi mogu da promijene mnoge stvari – od svog ponašanja, ponašanja u društvu, pa društvo kao kolektiv, pa kolektiv na globalnom nivou. Ali dugačak je to put na koji možemo samo svi zajedno.
Za ulogu u filmu „Toma“, koji je pogledalo više od milion ljudi, dobili ste brojne pohvale a i nagradu. Ako film posmatramo kao retrospektivu života brojnih generacija, ali i dodir prošlosti za one koje su stasavale nakon devedesetih, šta je ono što najviše volimo u filmu i što nam fali?
Sa ovim filmom emocija se ponovo vratila u grad. Fali nam druženje, da nemamo mobilne telefone, da ne mijenjamo u poruci na 10 minuta od dogovora da li ćemo doći ili ne. Kafana nam ne nedostaje, njih ima, ali nema takvih ljudi. Nekada se u pjesmama pominjao djevojkin osmijeh, oči, miris, danas je sve svedeno na seks, drogu, kola. Poezija se posvećivala ljubavi koje su bile tužne, neuzvraćene.
U Crnoj Gori ste krajem ljeta snimali film „Planeta 7693“, u režiji Gojka Berkuljana. Kakva su Vaša očekivanja povodom ovog ostvarenja?
Imam baš pozitivna očekivanja. Gojko je divan reditelj, spreman, obrazovan, elokventan. Znate kako znam da sa nekim mogu da radim stopostotno? Kada u trenucima najtežih momenata na setu dođe šala. Ako u tako nategnutim momentima izbaciš foru, znači da je tvoj mozak zdrav i ide u bolje sjutra. On to ima i proveo sam lijepih 15 dana u Podgorici, sa divnom ekipom.
Dok ste snimali film kazali ste mi da je to porodična melodrama, sa elementima komedije i mnogo toga što nosi život na Balkanu danas. Koliko će ljudi biti u prilici da vide lične priče na velikom platnu?
Veoma. Nerijetko se desi da ljudi ispuste svoju djecu i to je ozbiljan problem. To se nikada ne ispravi i zbog toga kasnije dolaze razne gluposti. Mi u filmu ne ispuštamo djecu, ali nekada nijesmo imali sluha za njih. A zapravo se volimo, topla smo porodica. Ali neke stvari se dese, bude takav period, i sigurno je da će se mnogo ljudi prepoznati u filmu.
Prilično ste angažovani i u pozorištu. Kako se osjećate u tom prostoru?
Ne igram sad mnogo, igram po četiri predstave, a ranije sam igrao po sedam-osam naslova. I super mi je. Pozorište je veliki trening za glumce. Konstantno razmjenjivanje. A pritom si na sceni, radiš svoj posao koji voliš, a plaćen si još za to. Pozorište se dešava u momentu – to sam tada rekao i nikada više neću tako. U filmu smo vječno mladi. To je njegova magija – zarobi jedan trenutak, vrijeme, bukvalno imaš miris. Volim i pozorište i film, ali teatar umije da iscrpi.
Uskoro bi u bioskopima trebalo da se nađe i film „Zlatni dečko“, a tokom naredne godine u planu je i serija. Kakva je priča ovog ostvarenje i koliko je danas lako krenuti pogrešnim putem, a mnogo teško doći do pravog usmjerenja?
Pogrešnih puteva je mnogo, samo je jedan pravi i tvoj. Ako ga nađeš za života, ti si car. „Zlatni dečko“ je priča o momku koji je malo skrenuo sa svog puta, a možda je jedan od najvećih talenata u Evropi. Ja sam njega našao u školskom dvorištu. Denis Murić ga donosi fenomenalno, biće on jedna ozbiljna glumačka legenda. Postoji u filmu akcije, trilera, melodrame, nježan je i ljubavan. Mislim da je Ognjen Janković zdravo i ambiciozno, ali ne pretjerano, pristupio cijelom projektu. Slobodno smijem da najavim veliki hit. U momentu kada posrnemo, teško je, ali možemo da se vratimo. Uvijek je do nas.
Ljudi nijesu svjesni koliko su glupi
Dok se u javnim diskursima, ali čini se i međuljudskim odnosima, različitosti postavljaju kao uzroci mimoilaženja, koliko je teško i moguće sačuvati empatiju i ljudskost?
Ljudskost mora da postoji, to nas dijeli od životinja. A empatija, kada je u pitanju različitost, ako ne možemo da je osjetimo prema nekom drugom onda moramo da je imamo prema sebi kako bi odbranili nekog od sebe, ili sebe od njega. Kao i svaki čovjek, imao sam i ja grešaka u životu. Namjerno, nenamjerno, iz nehata. Mislim da smo danas dosta izmanipulisani, najviše posredstvom medija. Manipulacija je na najvećem mogućem nivou. Ja više nijesam siguran ni u šta. Mnogo znamo, a zapravo znamo sve manje. Plašim se da na kraju neću znati ništa. Postoji i druga stvar, da se prepustiš i surfuješ kad naiđe talas, što ja uglavnom radim. Ljudi nijesu svjesni koliko su glupi, a tek nijesu svjesni koliko su pametni.
