Odigrati svoju ulogu bez probe i reprize na tvrdim daskama koje život znače, kad si doživio, što je bilo, a ne znaš što će biti, kad ne umiješ da pogledaš unazad jer nema svrhe, kad si umro 93. i prije fizičke smrti i prije nego će se desiti ubistvo o kojem će brujati čaršija, ista ona mahala koju si, Žarko, napustio davno, sjećajući se neveseo palanačke sujete lokalnih nasilnika u različitim scenarijima.
I sada, kad se nakon njegove smrti Cetinjani hvale da je njihov u priči o opusu Žarka Lauševća, poentirajući na kraju nepotpune liste uradaka rečenicom: „Malo li je“ i „Eto tako“, demonstrirajući da ego sjenka može da bude veća fleka na plućima od Žarkovog kancera i da nema te hirurške intervencije koja će megalomaniju istjerati iz malog naroda.
Bila je to sasvim skromno, adresa u Bajovoj ulici. U jednoj kući u prizemlju živio je pop Đorđija Milić i nosilac spomenice Buto Popović; na prvom spratu, predsjednik suda Mošo Martinović i Janko Lopičić; na drugom spratu Rade Đurović i doktor Niko Simov Martinović; na trećem spratu Aleksandar Leso Ivanović i profesor Dušan Laušević.
35Tu je, u dvorištu, Lauš počeo prve probe za veliku scenu, zajedno sa svojom drugaricom. Uzeo bi bakinu varjaču i najavljivao Sofiju Loren, Elizabet Tejlor, Rakel Velč… Organizovali su kviz za komšiluk, u maniru Olivera Mlakara i Helge. To je bila i prva preduzetnička ideja. Ulazak je koštao 20 para za najmlađe i 50 para za školarce. Sakupljeni novac tih sedamdesetih, za kviz organizovan prvih nekoliko razreda njihove osnovne škole, služio je za kupovinu Mikijevih zabavnika, lopti i slatkiša za tu istu djecu.
A onda, kako su shvatili da se od znanja neće ovajditi, počeli su da prodaju breskve i cvijeće na pijaci i za zarađeni novac kupili košarkašku loptu.
Ko ne plati na mostu, platiće na ćupriji, obistinilo se u apsurdnom scenariju kada je požnjeo oluju ulogom u predstavi „Sveti Sava“, Siniše Kovačevića. Katarzična pozorišna fikcija prelila se u stvarnost. Nemanjići su prikazani u maniru razvrata i pohlepe vlastodržaca, podsjećajući na Medičijeve, potvrđujući piščev potpis „sa žestinom u dramskom potezu, oštrinom dijaloga, surovošću i strastvenošću likova, sočnošću jezika do granica vulgarnosti, i sa beskompromisnošću u obračunu“.[1]
Obračunu sa ondašnjom stvarnošću, postvarenom u povampirenom srpskom nacionalizmu, koji je svetosavskom retorikom ispisivao krvlju nove, a opet dobro poznate stare stranice istorije, u maniru Darija Foa, demistifikujući opšta mjesta teološke retorike, koji je pisao uz to u dijalektu iskazujuć nemar i prema književnom uzusu.
Katarza pozorišne kulminacije je izostala jer je hitna pomoć u vidu političara i sveštenika srpske crkve već priticala u pomoć scenski „postradalim“ stavljajući na crnu listu prekinutu predstavu a njenog aktera, u liku Svetog Save, na listu za odstrjel.
Tako se u Žarkovom džepu našao pištolj za samoodbranu, isti onaj kojim će prekoračiti ograničenja samoodbrane u podgoričkom scenariju trostrukog ubistva, kucajući kao Merso na vrata nesreće svakim od vatrenih zrna šaržera... Plaćajući kasnije dug u zatvorskom druženju sa čovjekom sa crnim dugmetom.
Prepoznaju njihovu nesreću u tom crnom ordenu za hrabrost, što su preživjeli smrt svog sina postaju porodice bez prezimena, živući posljednji sa prćijom osvete.
Jednom takvom će Žarko napisati knjigu od pomilovanja, mireći sve ubice i ubijene, spasavajući glavu pisanjem.
„...Kaznu sa mnom dobrovoljno služe i Fjodor Mihajlovič Dostojevski, rano oćelaveli ruski poručnik, i Savo Stanišić, Hitlerov miljenik i Titov saborac, saradnik svih svetskih tajnih službi, biće bez godina i istine...“
Njegovu rezigniranu pomirenost nad svim antagonizmima oćutimo čitajući njegove rečenice:
„Za mene u Beogradu tvrde da sam Crnogorac. U Crnoj Gori kažu –Beograđanin, Otac, eto, naučno dokazuje da smo Srbi. A ja, kao Cetinjanin, zebem od mnogo mišljenja. Volim i da svima dam za pravo. Volim i kad me nađu još negde. A najvolim kad me nema nigde...“[2]
[1] https://bogdanmaksimovic.com/pozorisna-kritika/sveti-sava/
[2] Hvala Nikoli Vukićeviću za citat
