Nije teško uporediti našu zbilju i njegove aktere sa bilo kojim citatom za koji možemo posegnuti iz knjige Filosofija palanke Radomira Konstantinovića. Ali jedan se nameće nakon najgledanijeg prenosa sjednice 43. Vlade Crne Gore. Premijer nam je ponavljao i ponavljao kako sedamnaesta tačka nije dramatična, tragična ili tako nekako, a isto to i njegovih 12 ministara. Apostolski brojevi su opet bili među nama, u živom prenosu. Pomislio sam da je tačka dnevnog reda bila zaključak Vlade Crne Gore da je Zemlja ravna ploča, da bi ishod bio isti. Da politika može biti groteskna ili besmislena, znamo. U konačnom da nije tako ne bi bilo ni antipolitike, ili njene legitimacije kroz legitimitet pisca, kako to lijepo ističe Đerđ Konrad.
Vratimo se Konstantinoviću koji duh palanke vidi i kroz odbijanje tragedije. „Tragedija do koje tu, u odbijanju tragedije, dolazi duh palanke, jeste tragedija van-tragičnosti ili tragedija nestvarnosti, tragedija praznine do koje se stiže u ime „trezvenosti“, koja hoće da zna šta je stvarno a šta iluzorno i koja, odbijajući iluziju i sa njome tragediju, a u ime stvarnosti, pronalazi ovu proizvoljnost vještačkog života kao samog prividnog (jer ne-tragičnog) života.“
Da bi poruke puku bile što jednostavnije, i koliko god to vještačko osmjehivanje nosilo veliku dozu perverzije, vrijeđa nas to njihovo odbijanje tragičnosti. Baš kao što svakog pristojnog građanina vrijeđa bilo koji oblik mnoštva ili kolektiva, osobito kada znamo da je taj kolektivitet utemeljen na mitomanskim načelima. Skoro da bih u izboru nekog narednog citata nepogrešivo mogao citirati sada, u ovom vremenu u kome nam se hoće prodati ne-tragičnost, Dubravku Ugrešić, koja je napisala da je jedina politička rečenica koju je napisala u životu prije egzila i za koju kaže da je ukrala od jednog djeteta glasi: Volim svoju zemlju zato što je mala pa mi ju je žao.
Uvijek je stvar poniženja kada bezočniku, prevarantu ili izdajniku u njegovom osiguranom naumu objašnjavaš i pozivaš se na pravdu, pravičnost, zakone ili Ustav, a od jednog ministra u novom krugu apostolskih brojeva čuli smo kako izgovara ustavaa i zakona, ustav u množini (!?). Totalno odsustvo ljubavi prema svojoj domovini, i znamo da nije ništa to novo, i da nijesmo iznenađeni pored toliko drugih adresa koje sa sve prefiksom crnogorski ili crnogorska u svom djelovanju svjedoče takođe odbijanje tragičnosti. I teško je naći slične primjere bilo đe drugo.
Izdajnik jeste krupna riječ za nekog savremenika, ali srećom nauka je tu da isto dokaže. U nekom vremenu koje je daleko, bližem ili daljem od našeg. Ali kako nijesmo svi naučnici, ali bez nekog pretjeranog povjerenja u njih, iz razloga koji su nam dobro poznati, nešto valjda postoji i u osjećanjima koja od antičkih vremena daju smisao životu, a to jeste upravo pojam tragedije.
Ali izvan svih ovih velikih, važnih i složenih pojmova i citata, postoji i jezik ulice, jezik koji nekada najbolje može sažeti ne samo osjećanja već i jasan politički stav. A to je riječ MRŠ! Jer, za razliku od kombinacija, dilova, koalicionih dogovora, memoranduma, platformi, povelja i sl. postoji i literatura. Literatura kao utočište, a u realnom životu možemo čekati one koji će na etičkim principima biti sposobni da nas mire, i kojima nećemo reći MRŠ i pored toga što nam se do kraja neće dopasti konačan zaključak ili odluka, ali ćemo znati da smo u tom procesu nadišli duh palanke i da ih nije vodila laž kao princip vođenja politike.
