Potreba za manipulisanjem činjenicama i ukupno stvarnošću stara je koliko sam ljudski rod. Bilo kakvo ostvarenje određenog interesa skoro da nije moguće bez prilagođavanja stanja ili zbilje u svoju korist. Savremeno doba dalo nam je priliku da svaku vrstu manipulacije podignemo na nevjerovatan nivo, koji naši preci nijesu mogli ni naslutiti. Broj izmanipulisanih činjenica i lažnih tvrdnji je toliki da su ozbiljni naučnici i filosofi skloni zaključku kako je istina nedostižan ideal, a mi u stvari živimo u jednoj relativističkoj realnosti istkanoj od nepouzdanih i izmišljenih fakata.
Na neki način i sam pojam slobode možemo tumačiti kao pravo na sopstveno tumačenje raspoloživih činjenica i izgradnju vlastite realnosti. U tom smislu, čini se da je prošlost segment ljudske stvarnosti koji je najpodložniji manipulacijama. Čak i ta izlizana i prevaziđena floskula da istoriju pišu pobjednici, zapravo je samo dokaz sistemskog neznanja i pogrešnog poimanja stvari, što je preduslov za postojanje i opstajanje manipulacije. Crnogorska istorija je naročito sva bila podložna različitim manipulacijama. Ujedno, to je i najveća boljka naše istoriografije, koja je dosta vremena provela oslonjena na mitološke matrice.
Stepen manipulacije sa prošlošću ovog naroda zaista je dosegao neslućene visine. Poneke su toliko uvriježene u narodu da se čak i profesionalni istoričari boje da se sa tim uhvate u koštac. Tako smo, na primjer, podigli spomenik kučkom vojvodi Marku Miljanovu Popoviću, kao prvom gradonačelniku Podgorice, mada on to nikada nije bio. U oslobođenoj Podgorici, nakon Veljeg rata (1875-1878), kao prvo nije ni postojala funkcija gradonačelnika, a položaj upravitelja grada prvi je zauzimao vojvoda Ilija Plamenac. Marko Miljanov, sve do svojeg mimoilaženja sa dvorom na Cetinju i odlaska za Beograd, obavljao je funkciju šefa Političko-pograničnog komesarijata Podgorica, što bi danas bio ekvivalent, šefa pogranične policije za naznačeni sektor.
I vojvoda Marko nije jedini u našoj istoriji koji je tako prošao. Možda, ličnost iz naše istorije koja je najviše bila pogođena manipulacijama i iskrivljenim činjenicama je knjaz Danilo Petrović Njegoš. Toliko pogrešnih, izvrnutih i krivo ili zlonamjerno protumačenih činjenica o njemu ima danas, da je teško i početi govoriti o njima. Prvi svjetovni vladar u modernoj crnogorskoj istoriji opanjkavan je u našoj istoriografiji na taj način da su ga na kraju prozvali „Zeko maniti“! Čak je i knjiga o njemu nastala pod tim naslovom. O njemu su se širile i dalje se šire mnoge gnusne priče koje nemaju nikakvog utemeljenja u stvarnosti.
Naročito su tu izražene dvije situacije, događaji pod Ostrogom i pohara Kuča. Što se tiče optužbi za događanja, tačnije bludnje radnje nad ženama tokom posjete Manastiru Ostrogu, prva i osnovna stvar je da su samome vladaru prikačene radnje njegovih perjanika, što ne može biti dalje od istine. Drugo, nikada nije dokazano da je sam knjaz Danilo prisustvovao tim dešavanjima. Treće, ono što je stvarno posrijedi jeste da se pod Ostrogom okupio narodni zbor i veselje, kojim je trebalo proslaviti jedinstvo Bjelopavlića sa Crnom Gorom i odanost knjazu Danilu, nakon nedavne pobune koja je rezultirala proćerivanjem nekoliko glavara. Kako je kolo igralo do, prema opisima savremenika, kasnijih sati, to se, prema bapskom shvatanju morala, moralo desiti neko strašno nepočinstvo. Naravno, od svega toga nema ništa, jer da je ikada bilo, svakako da bi to mnogi neprijatelji Crne Gore i samog knjaza iskoristili za svoje potrebe.
Ipak, „narodna tradicija“ mu je to pripisala, što ga prati i do dan-danas. Drugi slučaj koji mu se stavlja na teret je poznati događaj pohare Kuča iz 1856. godine. Pobuna naroda u Kučima protiv države Crne Gore i uvođenja sistema oporezivanja došla je kao posljedica jednog dugog procesa otpora koji je počeo još za vrijeme vladavine Njegoša.
Naime, više brdskih plemena se sporadično bunilo protiv vlasti na Cetinju, ali rijetko je to poprimalo ozbiljne posljedice. Međutim, u cilju sprečavanja i iskorjenjivanja daljih pokušaja, knjaz Danilo je bio primoran da interveniše u Kučima, naročito zbog jakog uplitanja vezira iz Skadra u unutrašnje poslove Crne Gore. Tako je došlo do tog tragičnog incidenta i stradanja ljudi, o čemu su kasnije ispredane bajke i manipulacije sa činjenicama. U odbranu knjaza Danila i vlasti na Cetinju najbolje govore diplomatski izvještaji koji su savremeni konzuli Velikih sila iz Skadra slali svojim vladama, u kojima se kaže da je Crna Gora imala potpuno pravo da interveniše u Kučima. A mnogi od tih konzula nam nijesu bili naklonjeni.
Ovo su samo dva primjera velike manipulacije istorijskim činjenicama u našoj istoriji, koje se održavaju i pored jasno utvrđenog činjeničnog stanja od strane nauke. Mitologiziranje prošlosti i očuvanje „narodnih tradicija“, svojstveno prednaučnom dobu, ostalo je jako i do danas. Na taj način ostvaruju se tendencije da se crnogorski narod ostavi na jednom stupnju zaostalosti. Zato je na svima nama da uradimo sve kako bismo to promijenili.
