Prihvatila sam činjenicu da sam ljubiteljka životinja. Nema ničeg lošeg u tome, ali izraz sam po sebi nije sjajan. Ima blago saharinski prizvuk malih djevojčica koje grle ponije, ili pretjerani haos Stevea Ervina.
Da sam to vidjela na nečijem profilu, možda bih čak i poslala zahtjev za prijateljstvo. Pa ipak, ja sam ljubiteljka životinja – pogotovo s obzirom na način na koji ljudi danas djeluju razočaravajuće – tako da konačno prihvatam tu etiketu.
Domaći kućni ljubimci, naravno, jedna su od najvećih životnih radosti. Ponekad prijateljica i ja nasumično pošaljemo jedna drugoj poruku – ona ima psa, a ja mačku, kako bismo rekle: „Nije li čudno kako ove životinje lutaju po našim kućama“. No, postoji nešto posebno uzbudljivo u susretu sa životinjama u divljini.
Mnogi od nas sada dobro poznaju gradsku lisicu. Ima ih dosta u mom kraju, i gledati ih kako drsko gaze po putu uvijek je zabavno. Priznajem da sam, kad zaljubljeno škrguću noću, ili kad uđem u kuhinju da vidim da su se provukle kroz mačji poklopac i pokušavaju da bezbrižno izvuku pakete iz kante, ipak manje oduševljena. Ali me ideja da nikada nijesu daleko čini srećnom.
Moja najnovija opsesija je crna vjeverica, za koju donedavno nijesam znla da postoji. Vjeverice su takođe životinje koje jednostavno ne postaju bliske ljudima. Veselo će sjedjeti na klupi u parku i bez stida pogledati vaše sendviče. Preskočiće vam put kao da imaju zakonom zaštićeno pravo prvenstva. Neke od njih imaju rijetke repove, tanke žice poput četke za flaše; druge imaju velike, poput pernatih boa. Sve su predivne.
Zamislite onda moje oduševljenje kada sam na selu i kad ugledam njuškice ježeva. Ili brze, rijetke crno-bijele jazavce. Pjegava leđa opreznih jelena.
Sada mi je smiješno kada se sjetim prijateljice koja se slučajno našla među bikovima dok je nosila crvenu majicu. Iako sam joj rekla da bikovi zapravo ne razlikuju boje, s obzirom na to da kod nje nijesu mogli prepoznati želju da im naudi, mislila sam da neće imati problema s tim, no uprkos svemu zamalo je doživjela nervni slom.
Nijesam sigurna kako bih se nosila sa životom u zemlji u kojoj su na slobodi bili opasni predatori. Sasvim je moguće da bih završila kao jedan od onih ljudi izmrcvarenih u pokušaju naprave selfi sa tigrom. Ali trenutak prije toga to bi bila prava radost.
* * * * *
Autorka je Guardianova kreatorka rubrike "Radost malih stvari"
