Siguran sam da su mnogi od vas gledali film Ljudi-bombe, s Brosnanom u glavnoj ulozi. Naime, jedna teroristička skupina ubija svoje mete, a na način koji nije jednostavno razumjeti. Poslije nekoliko atentata proniciljivi stručnjak za eksploziv (Brosnan) shvata da žrtva eksplodira nekoliko sekundi nakon što popije vodu. Dakle, eksploziv je u vodi. Naša stvarnost nije film te stoga eksploziv nije u vodi. U vazduhu je. Skoro da ga možemo nožem rezati. Ljudi-bombe žive i u Crnoj Gori. Pitanje je dana kad će neko od nas eksplodirati. Nažalost, u petak se dogodila tragedija, kakvu niko nije očekivao. U zgradi Osnovnog suda čovjek je aktivirao ručnu bombu. Ubio je sebe i ranio nekoliko prisutnih. Vijest o bombi odjeknula je crnogorskim medijima. U petak. Već u subotu vijest o bombi nije bila vijest.
Tragedija nije bila u fokusu medija, niti goruća tema na društvenim mrežama. Naša pažnja i interesovanje imaju rok trajanja. Kraći od životnog vijeka jednog leptira. Ali, vijest o eksploziji u jednom od crnogorskih sudova jeste uznemirila javnost. Jeste izazvala strah i paniku. Bar na jedan dan. Zašto? Zato što nijesmo navikli na takve događaje. I nadam se da se nikad nećemo naviknuti.
Nije da se prije 2020. nijesu događale tragedije, iste ili slične. Bilo ih je i tada. Pamtimo ubistvo u Osnovnom sudu, aktiviranje bombe u kancelariji javnog izvršitelja i sl. No, što je drugačije nego onda? Pa, naš odnos prema svemu tome. Nakon pomenutih tragičnih događaja danima bi crnogorska štampa pisala o njima, a ljudi bi govorili. Danas se pokušava kreirati ambijent u kojem je sve prihvatljivo. U kojem ništa nije vijest. Nakon nezapamćenog užasa na Cetinju, avgusta 2022, bilo je jasno da niko u aktuelnoj vlasti i ne pomišlja na ostavku. Bilo je jasno da niko u aktuelnoj vlasti i ne pomišlja na odgovornost. A dokazano je da je policija načinila niz propusta tog dana. Da je policija branila ogradu manastira, ne reagujući na pozive u pomoć.
Slučajni ministar policije je i tad i sad postupio istovjetno. Bez i primisli da preispita odgovornost organizacije na čijem je čelu. U nemuštom saopštenju, sasvim očekivano, slučajni ministar policije je odgovornost za posljednji događaj prebacio na bivši režim. Možda je mnogima promaklo, ali, citiraćemo ugostitelja koji se obreo na čelu MUP-a: “Problem obezbjeđenja sudova i tužilaštava datira deceniju unazad kada je Zakonom predviđeno da te ustanove ne obezbjeđuje policija već da sami organizuju obezbjeđenje svojih objekata.” Dakle, ugostitelj-policajac je negirao bilo kakvu odogovornost, i svoju i vlasti čiji je dio, a uperio prst u “deceniju unazad”. Dobro, pomak se mora pohvaliti. Obično, za sve što se događa od 2020. naovamo krive su tri decenije, a ne jedna. Ipak je mantra pretrpjela određene izmjene. Strah je s razlogom, bar na dan, obuzeo crnogorsku javnost. Eksplodirala je ručna bomba. U jednom sudu. Pitam se koliki je strah morao živjeti u Sarajevu 44 mjeseca, ili 1425 dana, koliko je grad bio pod opsadom? Grad na koji je, u prośeku, dnevno ispaljivano 329 granata. Oko 500000 projektila za skoro četiri godine opsade. Smrt ne zastarijeva, i nikad ne smije prestati da bude vijest. Ako se pomirimo s onim u što nas žele pretvoriti, ako se prepuštimo ravnodušnosti, onda smo izgubili. Onda su oni pobijedili.
