Katalonija je poznata po svojim tržnicama i neodoljivoj hrani, gotičkoj arhitekturi i Antoniju Gaudíju, kao i pjenušavoj cavi.
Katalonci imaju svoj jezik i zastavu, ali možda najveća posebnost tog kraja krije se upravo u ljudima koji su doslovno jedni od najsložnijih na svijetu.
Castells (dvorci), odnosno „ljudi tornjevi“ katalonski su simbol zajedništva, fenomen koji je puno značajniji od festivala koji izgleda poput cirkusne točke u kojoj jedni drugima stoje na ramenima u rijeci ljudi.
Najveći toranj imao je deset „spratova“ ljudi i bio je viši od 11 metara.
Žive skulpture grade odrasli i djeca, uglavnom amateri na katalonskim festivalima. Prema tradiciji najčešće se slažu na glavnom trgu, ispred uprave grada, između šest ili sedam redova ljudi.
Foto: Shutterstock
Toranj ljudi osmišljen je tako da snažni muškarci pridržavaju žene i djecu, a tri zadnja reda u vrhu sastoje se od djece. U podnožju se nalazi pinya, gomila koja podupire toranj, a u njoj može učestvovati ko god poželi. Pinya koja služi poput žive zaštitne mreže mora biti dovoljno široka kako bi se u slučaju pada spriječile nezgode.
Tornjeve grade ljudi svih zanimanja i statusa, pri čemu nije neobično nagaziti na šefa ili kakvu poznatu ličnost. Osim majica u boji tornja, ljudi tornjevi navlače i posebne pojaseve koji im štite leđa i pomažu penjačima da se za njih uhvate i lakše popnu do vrha.
Napetost koja se može rezati nožem dok se grade temelji i ljudi polako penju jedni po drugima, a prate ih melodije duvačkih instrumenata –gralle, kao i bubnjevi koji udaraju ritam. Instrumenti sviraju melodiju Toc de Castells (zov dvorca) koja staje kada se posljednje dijete popne na vrh i mahne rukom.
Znanje potrebno za podizanje tornja tradicionalno se prenosi s generacije na generaciju, a može se naučiti samo marljivim vježbanjem. Smatra se da katalonska tradicija ljudi tornjeva potiče od plesnih grupa koje su radile isto, još u 18. vijeku, a održala se do danas, bez obzira na pandemiju – ali uz određene restrikcije.
