Ne pada mi na pamet da sudim o vašim precima ni o mojim. Oni su živeli u vremenima kakva su bila, imali svoje izazove, vodili svoje borbe. Pustimo ih da počivaju u miru. Razlika između vas i mene je u tome što vi volite što je istorija Crne Gore takva kakva je, a ja bih više voleo da je Crna Gora bila poznata npr. po pršutu, siru, vinu (naravno da za takvo nešto moraju postojati okolnosti – da se ne biste hvatali za nešto što nije poenta - govorim o vrednosnim kategorijama). Da je od tog novca gradila univerzitete, škole, bolnice, pozorišta. Sledstveno tome, da je nisu morali napuštati Crnogorci, idući u Beograd npr.,da bi se obrazovali. Pretpostavljam da bi tada bilo manje onih koji bi se bacali raznoraznim tvarima na nju.”
Veliki broj nekadašnjih građana Crne Gore, koji žive u Beogradu, prosto su deprimirani što ih rođaci i prijatelji u Crnoj Gori ne dočekuju više kao božanstva. Svoje nezadovoljstvo ispoljavaju kao mala đeca koja misle da su uradila nešto značajno za šta su im uskraćena priznanja, pa se ponašaju destruktivno prema zemlji koja ih je obrazovala i hranila dok nijesu ispunili svoj provincijalni san i vidjeli prvi tramvaj u životu. Stvar je u tome što su mnogi svoje komplekse inferiornosti prevazilazili idiotskom činjenicom da žive u Beogradu, iako su svoj način života i kulturne i intelektualne prohtjeve mogli zadovoljiti i u Župi Nikšićkoj.
Uputstva za poželjne oblike ponašanja: Iz nekog meni nerazumljivog razloga, podstaknuti potrebom dokazivanja raširene slike o Crnoj Gori i Crnogorcima, prije i naročito nakon proglašenja nezavisnosti, većina njih je krenula sa izlivima patološke mržnje i negacijama sebe samih. Okolina im je zdušno davala upustva kakav je poželjan oblik ponašanja i pod kojim je uslovima prihvatljivo njihovo opstajanje u Beogradu i Srbiji. Tako je ispalo da Srbin može biti Srbin ma đe se nalazio. Crnogorcu se u Srbiji to pravo uskraćuje od istih onih koji se ponose što Srbi u dijaspori poštuju svoje porijeklo i vole svoju matičnu zemlju.
Crnogorcima se ljušti sloj po sloj kože ne bi li se pronašao u njemu Srbin.
Kako sam u vremenima mog odlaska iz Crne Gore bio opčinjem tadašnjim društvenim i kulturnim dešavanjima u zapadnom svijetu, naročito muzičkim, moja opredjeljenja su bila kosmopolitska i sukladna sa njima. Pripadnost crnogorskoj naciji doživljavao sam kao biološku činjenicu. Ni u snu nijesam mogao predvidjeti da sam otišao u sredinu u kojoj ću se jednog dana boriti da budem ono što biološki jesam. Što je najžalosnije - i ta sredina, u tom vremenu, bila je daleko od ambicija da mi to pravo uskraćuje. Čak su me u društvu zvali Sloba Crnogorac, zbog prečeste upotrebe mog imena u jednom periodu istorije ovih prostora.
Isključivi razlozi zbog kojih sam sedamdesetih otišao u Beograd, tadašnji glavni grad države u kojoj smo živjeli, kao veliku urbanu sredinu, bili su obrazovanje i, prije svega, potraga za kongenijalnim krugovima i zadovoljenje kulturoloških potreba, koje nam u ondašnje vrijeme nijesu bile dostupne u Crnoj Gori. Crnoj Gori koja je platila danak ogromnim odlivom talentovanih i obrazovanih ljudi u odnosu na broj stanovnika. Samo treba pogledati kulturne ustanove, fakultete, klinike po Beogradu i Srbiji, pa vidjeti koliko crnogorskih prezimena daje odlučujući pečat svim tim ustanovama.
Inhibirani dio crnogorske elite: Pojedini djelovi crnogorske elite, inhibirani vizijom da Crna Gora postane zemlja iz koje se neće odlaziti, u kojoj će se svirati i slušati dobar jazz, blues, rock, gledati dobre predstave, liječiti se u dobrim bolnicama, učiti na respektabilnim sveučilištima, pokazuju svoj hronični provincijski duh, u nesposobnosti promjene stereotipne percepcije o nečijoj superiornosti i lažne slike istetovirane na crnogorskim mozgovima od malih nogu. Činjenica da Crna Gora ima nešto više od 600.000 stanovnika i da je u susjedstvu sa mnogoljudnijom Srbijom, da se u objema zemljama govori jezicima koje oba naroda savršeno razumiju, da je u objema zemljama pravoslavlje preovlađujuća religija sa pretjeranim uticajem u stanovništvu, kao i mnogo sličnih argumenata, čini Crnu Goru ranjivom i podložnom asimilativnim procesima i gubitku idenditetskih konstrukcija.
I tu se ne radi o nikakvom animozitetu, već o čistoj potrebi efikasne zaštite sebe i elementarnog opstanka. Zaokruženje crnogorske nezavisnosti, nacionalnog bića, jezik, pa, ako hoćete i Crkva, svijest o sebi, svojoj prošlosti i budućnosti, samo mogu da smetaju onima koji Crnu Goru doživljavaju kao plijen i objekat istorijski dokazanih gubitničkih apetita. Stvaranje etničkog i kulturnog prostora Crnogoraca zasigurno i neminovno prati pojačana nacionalna retorika koja može zaličiti na višak nacionalnih emocija. No, svaki društveni projekat u svojoj promociji ima crtu jednostranosti jer je to način da se realizuje.
Nije oportuno izgrađivati se na nepoštovanju samog sebe i bez prihvatljivog nivoa glorifikacije svoje osobenosti. Suština je da li je taj društveni projekat u osnovi retrogradan i da li ugrožava bilo koga u okruženju, sem nečijih megalomanskih aspiracija.
Lažna slika nezadovoljenih estetizama: Kada odem u Crnu Goru, mnogi mladi ljudi, u razgovoru, vidno ispoljavaju svoje osjećanje skučenosti u njoj, percipirajući Beograd kao željeno mjesto ostvarenja svojih aspiracija. Najčešće slika koju oni imaju veoma, veoma se razlikuje od surove realnosti. Stalno im odgovaram koliko je sjajnih ljudi napustilo Beograd zbog onoga što je postao u posljednjih dvadesetak godina. Problem tih ljudi i moj problem je što je Beograd postao centar jeftine zabave, svakojakog kiča i primitivizma, ljepuškastih „splavarki“ i „stolovača“, kako se u žargonu nazivaju djevojke koje svoje najkretivnije vrijeme provode po splavovima i igrajući na kafanskim stolovima. Možda ima opravdanja što neki Slovenci i zapadnjaci, pridošli iz svojih urednih i čistih gradova, uživaju što mrtvi pijani zapišavaju haustore po Beogradu, no mi nije jasno zašto neki pripadnici različitih elita, a boga mi i dobar dio populacije crnogorske, misle da se sve mane crnogorske svakodnevice rješavaju Beogradom, umjesto da ih sami rješavaju tu gdje žive. Tim prije što je Beograd iluzija, lažna slika nezadovoljenih estetizama. Glavni pečat društvu daju političari poremećenog sistema vrijednosti i upitne intelegencije, mantije kao tobožnji dokaz učenosti i mudrosti, i raznorazne titule, akademske i neakademske, iza kojih se kriju bolesne, neostvarene ličnosti. Kao posljedicu imate razorenu, dezorijentisanu zemlju, gomilu praznih mantri koje se obesmišljavaju u idiotskom ponavljanju pokvarenih i neuništivih sinekurista.
Ne pripadam onima koje fasciniraju krupne riječi poput narod, narodna volja. Dovoljno sam odrastao da znam da je i narod i narodna volja amorfna masa koja se dade dobrano oblikovati. Dobar političar će, hrabrim i nedvosmislenim potezima, usmjeriti svoju zemlju ka civilizacijskim dostignućima, preoblikujuću svijest i mijenjajući tradicionalizme koji su u sukobu sa vremenom u kojem živimo. Ono što je mene radovalo jeste to što je Crna Gora, uz sve manjkavosti, hrabro i nedvosmisleno krenula među civilizovan svijet.
Razvijanje na dualitetu dva neravnopravna konstituta: Kao u svakoj dobroj priči, ima neko ko „sreću“ kvari. Jedan dio Crne Gore, iz razloga koji se u Crnoj Gori različito interpretiraju, nameće njenim građanima koncepte državnog uređenja i rješenja nacionalnog pitanja primjerenih nekom davno prošlom vremenu. I to rade na način koji pravi od države unikum, provizorijum u kome svako može nametati čitavom društvu svoje inhibicije, ukoliko mu se pruži prilika da ucjenom uslovi opšti napredak svoje zajednice. Ako neko misli da se Crna Gora može razvijati na dualitetu dva neravnopravna konstituta, taj odriče pravo toj istoj Crnoj Gori izgradnju sopstvene infrastrukture koja zadovoljava civilizacijske standarde savremenog društva i zadovoljavanja potreba sopstvenog stanovništva u kulturnom, obrazovnom i naučnom ispunjenju. Bez izgradnje sopstvenog identiteta i zdravog patriotizma, Crna Gora će postati kulturna, obrazovna i naučna provincija koju će i dalje napuštati populacija velikih potreba i velikih mogućnosti.
Vrlo je indikativan intervju na Analitici sa mladim džez gitaristom Filipom Gavranovićem, od 13. aprila 2012., koji na najbolji način pokazuje koliki je nesklad između potreba ovog mladog umjetnika u odnosu na mogućnosti Crne Gore. Ako se nešto ne promijeni u svijesti građana u odnosu prema Crnoj Gori, može se desiti da ona postane zemlja obrijanih glava, spojenih kobasicama sa vratovima i kajlama oko njih, koje će jedine naći zadovoljenje svojih potreba u sjedenju po besmislenim kafićima, sa isto takvom muzikom i džipom parkiranim na 5-6 metara od vlasnika.
Zloupotreba vjerskih osjećanja u osujećenju autentičnosti tog crnogorskog bića od strane SPC u Crnoj Gori, sa ogoljenim velikodržavnim ambicijama, a u skladu sa pretvornom i dvoličnom politikom zvaničnog i nezvaničnog Beograda, nažalost, takvu budućnost čini vrlo dosežnom, Tu činjenicu ne može vidjeti samo onaj kome ne smeta slika Crne Gore kao vječite provincije Beograda. Ako tu činjenicu ne vidi njen Predsjednik, onda je Crna Gora u ozbiljnom problemu.
Slobodan Jovanović
