Tekst i rukopis, koji uz različite druge artefakte nastaje i traje. Pogled koji označava imaginacije prostora. I ne samo arhitektura, književnost, slikarstvo, fotografija, pozorište ili film kroz koji čitamo Cetinje, i ne naravno samo istorija ili politika koje daju odgovore na njegovu istoriju i trajanje. Reprezentacije stvarnog, geopolitičkog, simboličkog i fiktivnog teksta koji nudi arhiv o Cetinju neiscrpan je osnov za produkciju sadržaja.
Nijesu to samo kuće, nizovi kuća Njegoševom ili Bajovom ulicom. Ili vrata i prozori, ili posebno prozori na krovovima kuća. Nekada zaista tako malih kuća, da podsjećaju na kuće za lutke, kako Amsterdam opisuje Dubravka Ugrešić. To je i otvorenost ili kako mi u Crnoj Gori volimo reći slobodarski duh. Recimo, Cetinjski bijenale.
Primjer estetskog i emancipatorskog projekta, koji je jasno ukazivao i provocirao javnost na kontekst devedesetih godina XX vijeka čije efekte i danas živimo. Njegov arhiv bi i danas bio poželjan da se ukaže ili pokaže, da obnovimo sjećanje na boravak Jusufa Hadžifejzovića i njegov rad Od kiča do krvi samo je jedan korak.
I onda ta čudesna priroda, jer perspektiva svake ulice završava na brdo, šumu, kamen. Njegova dva parka, koja ga čine gradom u parku, i bez obzira što nije sagrađen uz neku vodu, blizina vode Skadarskog jezera ili Jadranskog mora daje mu značaj pupka Crne Gore, kao što je to Rieti za Italiju. Ne po stvarnim geografskim duzinama fizičkog centra što je slučaj Rietija, već po imaginaciji i lakoći promjene pogleda, perspektive, klime, kulture i ljudi.
Zbog toga, Cetinje 22. avgust 2021.
