Književni program Budva Grad teatra nastavljen je sinoć, a gost Trga pjesnika bio je prof. mr Janko Ljumović, koji je predstavio svoju knjigu eseja “Pozorište kao kapital”, u izdanju Matice crnogorske.
Moderator večeri bio je teatrolog i producent i direktor Narodnog pozorišta Zenica, doc. dr Hazim Begagić, koji je kazao da knjiga predstavlja zbirku 16 pozorišnih eseja koji su nastali u razdoblju od 2012. do 2020.
“U tom periodu Ljumović je intenzivno pisao i objavio je ove eseje u nekoliko crnogorskih časopisa i na drugim jezicima, a nastali su u okviru njegovog istraživačkog i analitičkog rada, ali i prezentacija njegovih radova u regionu i šire. Eseji govore o vrlo širokom dijapazonu tema koje se kreću u interdisciplinarnim oblastima studija teatra, dotiču se savremene umjetničke i pozorišne produkcije”, podsjetio je Begagić.
Kako valorizujemo produkcije i reperotare
Naslov knjige se oslanja na naslov eseja u samoj knjizi, a riječ je o eseju “Festival kao kapital”, koji predstavlja dio monografije festivala Grad teatar.
Ljumović je objasnio da je naslovom izbjegao podrazumijevajući okvir da se različiti naslovi i eseji smjeste u jednu knjigu i da se knjiga nužno nazove “Pozorišni eseji”.
“Tragao sam za imenom i onda mi je taj esej posvećen tridesetogodišnjici Grada teatra bio rješenje da knjigu naslovim “Pozorište kao kapital”, napomenuo je Ljumović.
Objasnio je naslov na primjeru nagrade koju je ovih dana dobila predstava “Krvave svadbe” Igora Vuka Torbice na Bijenalu scenskog dizajna.
„Kada govorimo o pozorištu kao kapitalu, mi govorimo o njegovim vrijednostima. Te vrijednosti propituju publika, stručna javnost, teatrolozi. Jedna široka lepeza feedback-a na teatar koji traje toliko dugo i uprkos izazovima traje još intenzivnije i sve je potrebniji. Ta priča i festivala i pozorišta kao kapitala jeste njegova pozicija i mjesto u društvu, razlozi i načini zbog kojih ono djeluje tako moćno, a taj socijalni i kulturni kapital jeste i potencijalna priča kako valorizujemo određene pozorišne produkcije i reperotare, a to jesu nagrade i percepcija javnosti”, kazao je Ljumović.
Istakao je monografsko izdanje “Glas vrline – Igor Vuk Torbica”, u izdanju JU Grad teata“ kao dobar primjer i dodao da je rijetkost da jedna predstava dobije svoju knjigu.
Ideja je, kaže on, bila da eseji u jednoj knjizi daju odgovor na koji način +situiramo savremeno pozorište u Crnoj Gori i na koji način reflektuje određene teme kulturnog identiteta i veza koju pozorište kao medij pravi u zajednici. Naglasio je da je fokus eseja na repertoaru i repertoarskim politikama.
“Teorijski okvir za ove teme na našim prostorima nije toliko zastupljen i to je bila dodatna motivacija da se dodatno propituju te teme i da se uvede studija slučaja crnogorskog pozorišta. Knjiga je ipak vrhunski kapital, govorimo o pozorištu kao prolaznoj umjetnosti, ali je knjiga ta koja ostaje i kada prođe život predstave”, naglasio je on.
Problem pozorišne kritike
Ljumović je kazao da u Crnoj Gori imamo i problem pozorišne kritike.
“Neko ko će za 20 ili 30 godina analizirati današnje pozorište, pitanje je iz kojih izvora će moći da uradi analizu. Teatrologija ima taj hendikep da tretira umjetničko djelo koje ne može u cjelosti da posmatra za razliku od filma ili nekih drugih umjetnosti. Teatrologija se onda snalazi, koristi indirektne izvore. To ipak nije cjelovit čin sagledavanja totaliteta umjetničkog djela što jeste suština žive umjetnosti poput pozorišta“, kazao je Ljumović.
Crna Gora, prema njegovim riječima, ima dobro istraženo pozorište u periodu do 1941. godine, ali postoji i paradoks da u tom periodu nema profesionalno pozorište.
Traganje za naslovima
Repertoar je, uslovno rečeno, proizvod pozorišta, kazao je Ljumović.
“Repertoar je nešto što čini jednu sezonu i pozorišta se prepoznaju po repertoarima, oni su identitet i imidž svakog pozorišta. Pozorište je rijetka umjetnost koja je zadržala privilegiju subvencije, sve ostale su zavisne od tržišta. Zaštićenost daje veći stepen slobode, ali to može da bude i stečena privilegija koja se ne opravdava onim što bi mogao biti razvoj pozorišne umjetnosti. Kada uspostavite analizu repertoarskih politika jednog modela teatra vidjećete kako određena pozorišta uspijevaju da izađu iz te željezne definicije i ponude nešto što može da bude potpuno drugačije“, kazao je on.
Dva primjera koja, kako dodaje, uvijek rado podijeli su Atelje 212 za vrijeme Kokana Mladenovića, kada je cijeli repertoar bio obilježen revolucijom i Slovensko narodno gledališče u Ljubljani, koje je jedne godine ponudilo repertoar na temu utopije.
„Traganje za naslovima i kopča između svih tih poetika i naslova savremenih tesktova i dramske klasike upravo bila odgovor na te dvije teme.”, kazao je Ljumović.
Ljumović se osvrnuo na reditelje Borisa Liješevića i Boruta Šeparovića čije su predstave prikazane tokom ovogodišnjeg festivala, istakavši autentične promjene.
“Izazov je bio da se i mejnstrim adrese bave dokumentarnim pozorištem. Nekada je bilo nezamislivo da Maju Pelević gledate u Narodnom pozorištu u Beogradu ili da Boruta Šeparovića gledate u HNK, ali to se desilo”, kazao je on.
Na kraju večeri publika je bila u prilici da razgovara sa Ljumovićem i da mu postavi pitanja.
