Jedan poziv za pomoć i oni su spremni da satima pješače do ugroženog. Ljeti, zimi, po danu i noći, prelazeći najnepristupačnije terene, do vrhova Durmitora, Maganika, Prokletija, sve to volonterski, ovi hrabri momci, članovi Gorske službe spašavanja, nerijetko su posljednja nada povrijeđenih ili zalutalih u planini.
Od početka ovog ljeta spasili su 33 osobe koje su bile povrijeđene ili su se izgubile na padinama naših planina.
“Smrtnih slučajeva, srećom, nije bilo. Statistika kaže da se za pomoć češće obraćaju stranci. Razlog za to je što znatan broj stranaca posjećuje naše planine, a naši građani, vjerovatno bolje poznaju teren, pa je zbog toga i manji broj poziva za pomoć”, kaže Željko Loncović, načelnik Gorske službe spašavanja.
Uskoro i obavještajna tačka u Gusinju
Gorska služba spasavanja Crne Gore je humanitarna i neprofitabilna organizacija. Osnovni cilj je pomoć i spašavanje ljudi u planinama, kanjonima, jamama i drugim nepristupačnim mjestima. Osnovali su je domaći alpinisti 1963. godine po ugledu na slične u alpskim zemljama.
“Operativni dio Gorske službe spašavanja čini 60 ljudi smještenih u stanici u Nikšiću, obavještajnoj stanici Žabljak i obavještajnoj tački Herceg Novi. U fazi je osnivanje obavještajne tačke u Gusinju. Obavještajne tačke su jedinice koje su u fazi formiranja stanice, koje su prošle jedan dio procesa obuke, još uvijek nijesu završili sa tim procesom i oni intervenišu u slučajevima koji su na teritoriji njihove opštine”, pojašnjava Loncović.
Da bi neko postao član GSS mora proći dugu i zahtjevnu obuku. Spasilac treba da je i fizički i psihički spreman za sve nevolje koje čekaju u planini, kanjonima, na liticama...
“Obuka je raznovrsna i dugotrajna. Uči se sve o spašavanju u planini, na teško pristupačnom terenu, ljeti, zimi, i alpinističke vještine, spašavaju i alpinisti, na snijegu i ledu. Obuka mora biti adekvatna, jer treba doći do povrijeđenog, ukazati mu pravilno prvu pomoć i znati pravilno evakuisati osobu. Obuka traje otprilike šest do sedam godina aktivne obuke i obaveznih vježbi do zvanja spasioca Gorske službe”, objašnjava Loncović.
Kaže da raspolažu dobrom, modernom i adekvatnom opremom, koju su dobili posredstvom projekata od Evropske unije.
Od početka godine helikopter angažovan pet puta
Onda kada je ugrožen život neke osobe, kada je svaki minut presudan za spašavanje u pomoć im pritekne helikopter MUP-a. Sa Direktoratom za zaštitu i spašavanje MUP-a Crne Gore Gorska služba spašavanja ima ugovor o tehničkoj saradnji.
“Pravilo je da se helikopter angažuje u slučaju kada je neko životno ugrožen, odnosno onda kada je vrijeme ključni faktor za opstanak neke osobe. Helikopter nas transportuje brzo do povrijeđene osobe i nazad transportuje povrijeđenog u zdravstvenu ustanovu, nakon ukazane prve pomoći na terenu”, ističe Loncović.
Ove godine, helikopterom su spašavani povrijeđeni sa Prokletija, Maganika, Durmitora.
“Helikopterski transport je mnogima, zbog brzine, spasio život. Kada bi smo nekoga je životno ugrožen, da nosimo po planini osam sati bilo bi pogubno za povrijeđenog, zbog toga se angažuje helikopter”, kaže Loncović.
U planinu uz adekvatnu opremu i licenciranog vodiča
Sve planine su opasne na svoj način, kaže Loncović, i dodaje da nijednu našu planinu ne želi označiti kao posebno opasnu.
“Sve planine su opasne na svoj način, ako se adekvatno ne pripremimo, ako nemamo adekvatnu opremu, ako ne isplaniramo naše kretanje u skladu sa psiho-fizičkim mogućnostima”, pojašnjava načelnik Gorske službe spašavanja.
Sigurnost u planini se, dodaje Loncović, uči.
“Planina, kao i svaka sredina, ima neka svoja pravila kojih se moramo pridržavati. To se uči u planinarskim školama, na obukama. Ukoliko to nijesmo prošli, i ne poznajemo, moja preporuka bi bila angažovati profesionalnog vodiča i on će nam biti rješenje za sve naše probleme”, savjetuje Loncović.
Nerijetko posjetioci planina precijene svoje mogućnosti, u obilazak vrhova krenu u neadekvatnoj obući, bez vodiča. Iako su naše planine dobro markirane, neznanje, neadekvatna oprema nekada rezultiraju nemilim situacijama.
“Samo planinarstvo je po definiciji sport sa kontrolisanim rizikom. Mi prepoznajemo rizik i time kontrolišemo, a ne prepoznajemo ga onda kada ne znamo da smo u problemu i tada postoji najveća opasnost. Kao što se uči vožnja i kretanje automobilom u saobraćaju, tako postoje neki standardi koji se odnose na kretanje po planinama”, ističe Loncović.
Volonterski spašavaju živote
Odlazak na planinu, često i po lošim vremenskim uslovima, nije najbezbjednija aktivnost. Članovi Gorske službe spašavanja to rade volonterski. Ipak, nikad se nije desilo da ne odgovore na poziv za pomoć.
“Rizičan je posao, ali kontrola opasnosti je bazirana na spoznaju opasnosti, a opasnost se kontroliše obukom, opremom i pravilnim donošenjem odluka. Gorska služba spašavanja jeste volonterska organizacija. Ne postoji neko ko je zaposlen, ko radi, ko čeka poziv. Ali svaki put kada stigne poziv za pomoć, formira se ekipa od ljudi koji su trenutno na raspolaganju. Do sada nijesmo imali problem da imamo manjak u ljudstvu, da ne možemo napraviti ekipu”, kaže Loncović.
Najdraže im je, kako kaže, kada nekoga ko je uputio poziv za pomoć vrate kući, njegovoj porodici.
“Svaka akcija spašavanja je priča za sebe, svaka ima svoje rizike i težinu. Mi akcije dijelimo na one kada nekome pomognemo, kada nekoga vratimo porodici i akcije kada to nažalost nije uspješno uraditi, kada je u pitanju smrtni ishod”, zaključuje Loncović.
