Prije nekoliko dana pripadnici Gorske službe spašavanja cijelu noć su na Durmitoru tražili stranu državljanku, koja je uputila poziv za pomoć. U jutarnjim satima u potragu je uključen i helikopter Vojske Crne Gore, no ispostavilo se da su spasioci po magli i mraku tražili turistkinju koja je napustila lokaciju, a da o tome nije obavijestila spasioce, i sama se vratila na Žabljak.
Ovo je samo jedna od spasilačkih akcija koje se često dešavaju na crnogorskim planinama. Najviše ih je od početka godine bilo upravo na Durmitoru.
“Razlog je to što najveći broj ljudi posjećuje Durmitor i samim tim mogućnost povređivanja, gubljenja, traženja i pružanja pomoći je mnogo veća na ovoj planini”, kaže za Portal Analitika načelnik Gorske službe spašavanja, Željko Loncović.
U odnosu na godinu ranije, kako dodaje, spasilačkih akcija je ipak manje.
Planinu moramo shvatiti ozbiljno
Sagovornik Analitike ističe da se najviše nezgoda dešava jer posjetioci neozbiljno shvataju odlazak u planinu.
“Analizom nesreća došli smo do zaključaka da se dešavaju zbog tzv. “3N”, a to je neznanje, neozbiljnost i nepažnja. I, vjerovali ili ne, u najvećem broju slučajeva to je neozbiljnost. Što znači da neka pravila koja bi trebalo da važe za planinu jednostavno se ne poštuju. Ljudi odu u neadekvatnoj obući (npr. papučama), sa neadekvatnom opremom, ne pridržavaju se markiranih planinarskih puteva i traže svoje alternative, pa onda dođe do problema. Naravno, ima i ovih drugih, ali najviše slučajeva se dešava zbog neodgovornoti”, ističe Loncović.
Sagovornik Analitike je stava da uvođenje kazni za neodgovorne posjetioce ne bi riješilo problem.
“To je prilično komplikovana priča. Neku analizu bi trebalo voditi u smislu da li je opasnost koja je dovela posjetioca u to objektivna ili subjektivna i sl. Nije ni u drugim državama, pa ni kod nas to regulisano na taj način. Ne bi kazne nešto posebno smanjile taj broj nesreća, vrlo teško to može zaživjeti”, smatra Loncović.
Postavljanjem info tabli u nacionalnim parkovima sa podacima o težini staze i uspona turisti bi bili upozoreni na potencijalne opasnosti koje ih mogu zadesiti.
“Da li je previše opasno to zavisi od učesnika. Za nekoga je svaka planina i svaka planinarska tura opasna, a za nekoga nije. Možemo napraviti info table sa kategorizacijom planinarskih uspona po težini. To je definisano kako se kategoriše i zna se tačno za koju težinu je potrebna koja oprema i šta nas čeka na zahtjevnom planinarskom usponu. Ako je tako kategorisana, znaćemo koje vrijeme za uspon je potrebno, koja je visinska razlika i sl. I onda bi znali da biramo da li je to za nas ili nije, odnosno da se prilagođavamo tome”, objašnjava Loncović.
Naš sagovornik upozorava da prilikom odlaska u planinu moramo poštovati određena pravila.
Planinarska tura počinje od kuće
“Kretanje planinom i uopšte planinarski pohodi je materija koja se uči u planininarskim školama. Moramo biti svjesni da idemo u jednu potpuno drugačiju sredinu od one na koju smo navikli, urbane. U sredinu koja ima svoja pravila i zahtjeve kojima se moramo prilagoditi. Moramo planinrsku turu početi praktično kući, odabirom planinarske ture koja je adekvatna našim psiho-fizičkim mogućnostima. Na osnovu toga odabrati potrebnu opremu, provjeriti kakvi će biti vremenski uslovi, poći ranije i striktno se pridržavati markirane planinarske staze. To je najosnovnije. Najbitnije je da vrlo ozbiljno pristupimo tome”, kaže Loncović.
Postoji, kako dodaje, jedan dio minimalne opreme koji moramo nositi uvijek kada idemo u planinu, a ostali dio zavisino od uspona i planine.
“Ako je zahtjevniji uspon moramo ponijeti drugačiju opremu. Ako postoji sniježni teren moramo biti spremni za prelazak preko te dionice. Najosnovnije je da kod sebe imamo sredstvo za orijentaciju, odnosno kompas, da imamo priručnu prvu pomoć, dovoljne količine vode i hrane, da imamo presvlaku, zaštitu za kišu i vjetar. Treba ponijeti i mobilni telefon, za slučaj da se nešto desi da se može pozvati pomoć. Moramo imati vatru, odnosno upaljač ili šibice koji su spakovani da se ne skvase. To je najosnovnije, ali nije dovoljno za neke planinarske ture”, napominje Loncović.
GSS dobro opremljen za akcije
Pripadnici Gorske službe spašavanja kreću u potragu i po lijepom i po ružnom vremenu, danu ili noći i taj posao rade volonterski. Načelnik GSS ističe da im dobra oprema olakšava zahtjevan posao.
“Opremljenost GSS je na potrebnom i zavidnom nivou. Imamo opremu neophodnu za spašavanje u planini i za sve uslove. Naravno, svaki dan izlaze novi tipovi opreme, ali ovo što sada posjedujemo sasvim je dovoljno za naše aktivnosti spašavanja u planini”, poručuje Loncović.
Naš sagovornik ističe da poziv za pomoć spasiocima najčešće šalju turisti, koji u planinu uglavnom idu bez vodiča.
“Mi u većini akcija spašavamo strance, čak procentualno 90 odsto. To znači da sve ove naše apele stranci neće čuti, a trebalo bi da planinu shvate ozbiljno, jer to je drugačija sredina kojoj se svi moramo prilagoditi kako bismo bezbjedno planinarili“, zaključuje Loncović.
