Možda se i ne bih dotakao ove teme da me nije potakla izjava jednog fudbalera neke od afričkih reprezentacija na Svjetskom šampionatu u Kataru. Rekao je, da ga sav svijet čuje i vidi, kako on igra iz sve snage za svoju zemlju, ali i za svoj kontinent. Zamislite tu svijest… da se (u nas) onesvijestiš. Igra za svoj kontinent! Za razliku od zla domaćega (na vlasti) koje ne igra ni za svoju zemlju niti kontinent na kome su otkad se zna za nas liše njih. Znam da vam se poređenje nametnulo samo po sebi bez moje usporedbe i tumačenja i da već pravite usporedbu sa crnogorskom vladajućom sviješću koja ne navija ni za zemlju kojom vlada, a kamoli za svoju (bilo koju) sportsku reprezentaciju. Ti ostrašćeni naci(onali)sti ne znaju za tu kategoriju pripadanja kontinentum a kamoli patriotizmu. Ne navijaju za svoju zemlju već i svoj kontinent smatraju tuđim. Mrze i svoje tlo pod nogama, iako je Evropa naše tlo od nastanka crnogorskog imena.
Ovo je možda svjetsko prvenstvo u fudbalu, ali je bez možda, planetarni šampionat Afrikanaca u svakom pogledu, od igrača do naviječa. Sve su zemlje ovoga svijeta šarene od njih, tih veselih i pitomih ljudi tamne puti i koloritne odežde. Taj polikolor je vjekovima ropski uvozio Zapad smatrajući tu njihovu pitomost divljaštvom podobnom jedino za ropstvo. Na toj tamnoj puti napravili su svijetlu budućnost i još uvijek je grade. Ta niža rasa upravo zahvaljujući zavidnoj rasnosti, postala je kroz sportska a i druga nadmetanja viša rasa, rasnija od rasnih kolonijalnih zlostavljača. Posmotrite ponašanja i jednih i drugih na utakmicama i viđećete u čemu su drastične razlike. I Zapad i Daleki istok navijaju, pa i igraju fanatično, a Afrikanci igraju fantastično uz muziku i veselje. Otuda taj fudbal ima perspektivu ne samo kao najamnici koji su već ostvareni na svjetskom nivou već i na nivou Afrike, jer kako reče onaj sa početka ove priče, oni igraju za svoj kontinent. Stadion igra sa njima i pod njima jer igra kontinent. Ovaj evropski geometrijsko-industrijski nogomet iz računa stigao je i tamo, ali oni se još uvijek loptaju. Imate utisak da je kolijevka loptanja nastala tamo a ne u Engleskoj. Mada je i to engleska prepotentnost! Neku vrstu loptanja poznavale su i stare civilizacije, posebno Grčke i Rima još prije naše ere.
Afrikanci su obojili sobom obje Amerike, naročito Južnu, posebno u fudbalu. Svi ga igraju kao sambu i rumbu i s fudbalom kao i s karnevalima su obogatili svoje siromaštvo... od Kopakabane do favela, tih kontejner naselja u kojima žive đeca bez dvorišta a kamoli igrališta, ali igraju ne prestaju. Sve svoje nasljeđe su prenijeli u igru: i kondiciju, i ritam, i pokret. Zato imate utisak da igraju bez napora iako se troše na kilovate. Prosto su rođeni za igru a sport je upravo to! Kao i svaka umjetnost u kojoj se igra tijelom, riječima, bojama ili notama, svejedno. Što bolja igra to savršenija umjetnost. Nogomet dijagonala umnogome je suspendovao šarm driblinga i individualnosti, ali još uvijek znaju da ga zaigraju Latinoamerikanci. Svoju vještinu loptanja, da protivnik ne zna đe je lopta, Brazil je prvi put primijenio kada je 1958. osvojio šampionat svijeta protiv favorizovane Švedske sa 5:2. To je ta sinkretična igra Latinosa koja sadrži sve od ritma do virtuoznosti.
Ovđe kod nas, u ovom zapećku od svijeta, umjesto sinkretične igre, igraju se nacionalističke igranke.
Prema TV informacijama viđeli smo da Crnogorci navijaju iz sve snage za svoje susjede, Srbiju i Hrvatsku. A za koga drugo kad nemaš nikoga bližega koji je stigao do takvog takmičenja.To je naravno i opravdano i razumljivo navijati za najbliže. Ali bilo je velike razlike! Navijači u Crnoj Gori za Srbiju su bili spremili laku artiljeriju od vatrometa do lakog naoružanja za šenluk... ako Srbi pobijede Brazil. Ali Karioke su se pobrinule da šenluk oružje srpskih navijača u Crnoj Gori zataji. Ni petarda se nije čula pa smo s počivalom gledali nastavak takmičenja. U stvari, to i nije toliko navijanje za istočnog susjeda koliko nepodnošljivo urlanje kontra Crnoj Gori. Stoga je odnedavno, taj udar izazvao onaj psovački slogan ,,što ste na nas digli hajku, četničku vam j**** majku!“ Svakako, psovka po sebi nije primjerena za citiranje, ali je ova nažalost tačna i činjenična.
Ako ste obratili pažnju, nijednog navijačkog incidenta za sada nije bilo u Kataru. Po svemu sudeći ta kritikovana demokratija domaćina nije za bačit, jer počiva na principu; navijaj za svoje a ne diraj drugoga. Sve se ovo svjetsko igralište odvija u zemlji visoke discipline na Srednjem istoku, ali šta da se radi kad mi još nijesmo prispjeli ni do osrednjeg Balkana. M.R.Š.
