Kad se Šavniku uputite iz pravca Žabljaka, onda se nađete u prilici da sa neke opasne krivine - ukoliko uspijete da je savladate ili vas ne pokupi žustri mještanin koji vozi kao da je na autoputu - odozgo posmatrate to mjesto koje najveću medijsku slavu doživljava tokom dugih zimskih mjeseci kao glavni junak onog dijela vremenskih prognoza o „stanju na putevima“! U kojima je vječito zavijan, neprohodan, odsječen od svijeta! Poslije, kad snijeg okopni, svi ga zaborave. Čini se da bi mogao i nestati, niko ne bi primijetio!
Zaista, prvo na šta pomislite, gledajući panoramu Šavnika sa jedne od tih krivina, jeste ta čuvena zima. Iako podnevno oktobarsko sunce još uvijek kupa tek ofarbane plehane krovove šavničkih zgrada, oko vidi sniježnu oluju i smetove. I gdje će zimus ovaj dječak što prutićem bije zemlju, zagledan čas u svoje neveliko stado, čas u čudne svate koji se nadnose nad provalijom i dive se pogledu koji je njemu, tako malom, već dosadio. Mijenjao bi ga rado za sivilo betona, kao što je veći dio nas iz tih krševa uradio, a kajanje koje ponekad probije, više je dio licemjernog folklora, nego iskreno žaljenje zbog iščupanih korijena. Zato i ne pitam ništa ovog dječaka, nemam šta da pitam ni čovjeka kraj benzinske pumpe koji je mahnuo po navici, put za Nikšić je jasno samo pravo jer lijevo i desno se nema kud.
Savardak za muzičku pozornicu: Nekoliko kilometara dalje, u mjestu Mokro, pogled se zaustavlja na čudnim kupastim građevinama od drveta i čovjeku koji prilježno slaže kameni zid. Gotovo da ne podiže pogled, očigledno svikao na radoznalce koji dolje sa magistrale škljocaju fotoaparatima i na prenaglašene usklike divljenja - „jao, što je leeepo! - majstoriše u svom građevinskom rovašu, naizgled slijep i gluv za sve, osim za ljepotu koju njegove ruke oblikuju. Ipak, stiže poziv na kafu i rakiju, iza jedne od građevina pomalja se žena, ali ko bi vrijednog graditelja sad prekidao, obećavam da ću svratiti u povratku. Već je padao mrak, a on na istom mjestu i u istom polupognutom položaju, samo je zid nekoliko desetina santimetara viši.
- Dragan Čvorović! – odlaže mistriju sa strane.
- Ne, ne smetamo, dosta je za danas, davno je svanulo!
- I, šta ovo pravite, Dragane? Kafanu!?
- To je posljednja opcija! Ako baš bude moralo!
Šta je to zamislio ovaj čovjek živog pogleda i nemirnih ruku, ovdje u šavničkoj zabiti, sa kupolama od čamovine koji neodoljivo podsjećaju na indijanske vigvame! Ali, niti je Crna Gora Minesota, niti u ovim šumama obitavaju Sijuksi!
- Znate li šta je savardak!?
- Otprilike!
Ali zaboravimo otprilike, savardak je, po definiciji, „vrsta planinske kolibe sa niskim kamenim zidovima, okruglog oblika i sa krovom od slame koji je položen na drvenu konstrukciju“. Ovo što Dragan pravi, neka je modifikacija savardaka, ali to je samo forma. Iznenađuje suština.
- Ideja je da ovo bude radionica, ali i muzička pozornica. Možda i galerija!
Kotrabas od Draganovog „rebraša“: A možda, ipak ovdje ima i Indijanaca! Još nigdje pored naših drumova ne vidjeh ništa sem kafana, mehana, pumpi i prodavnica, a sad prisustvujem gradnji budućeg umjetničkog kompleksa u šumama iznad Šavnika!?
Kako sam se samo postidio ove sumnje, nekoliko trenutaka kasnije kad se Dragan, bivši žarilac iliti stručno-termički obrađivač u nikšićkoj željezari, malo pobliže predstavio. Tranzicija ga je ostavila bez posla, ili bješe željezaru sam napustio, uglavnom on je željezo zamijenio drvetom. Zapravo, Dragan se bavi, 'ajde da kažemo, proizvodnjom specijalnih vrsta drveta od kojih se prave muzički instrumenti. Dragan je majstor od plamenog javora! Ili „rebraša“, kako ga još zovu, plemenitog drveta od kog se prave tijela za kontrabase, violončela, violine, viole… Žice na stotinama instrumenata širom svijeta - od Francuske, preko Italije do dalekog Japana razapete su na rezonantnim kutijama napravljenim od drveta koje je Dragan sjekao u šumama Bosne. Tamo ga ima najviše. A siječe ga na specifičan način, u tačno određenom periodu, obično s jeseni, pa do početka januara…
- Siječem ga tangencijalno, kao kriške lubenice, treba sasjeći pravilno godove! I obavezno mora biti pun mjesec, jer drvo je tad zrelo i ciklus je završen, pa se onda dobija pravi kvalitet!
Suši ga pune četiri godine jer tek instrument napravljen od takvog drveta ima pun zvuk!
- Može i godinu, ali ja ne podvaljujem! - reći će ovaj umjetnik. Zato su mu, valjda, u njegovo Mokro prije nekoliko dana i došli poslovni partneri iz dalekog svijeta. Da ga vide i da mu pomognu. Ovdje ga, zasad, teško razumiju, ali zato Japancima ne mora mnogo da objašnjava! Oni su njegovu viziju shvatili.
Jeste da se za njih od javora samo gusle prave, ali možda i Šavničani svoju gorštačku dušu ponekad razgale i uz orkestar violina iz Draganovih savardaka. Jer i ovaj gradić vrijeme mijenja.
Već za koji dan, kad se sastavi još stotinak metara modernog puta sa Žabljaka, ona snatrenja sa početka priče više neće stajati i Šavnik će pobjeći iz kataklizmičkih vremenskih prognoza i čamotinje. Pobjeći će tim novim, ziftcrnim i kao staklo ravnim putem i onaj dječak sa prutićem, ali će doći drugi ljudi, turisti će doći, i Šavniku bi moglo da bude bolje, bar upola koliko sve oko njega lijepo jeste.
(Ranko Pivljanin, Blic)
