Priče sabrane u ovoj zbirci, kako je u predgovoru djela ocijenio dr Anton Markoč, pripadaju mitopoetskoj imaginaciji Amerike.
Svjedočanstvo generacije
“Ne prešavši Atlantik, autor suvereno vlada američkim mitovima. Izborom tema i motiva, ova zbirka predstavlja malu enciklopediju američke podsvijesti. Problematizujući prkos, tugu, nostalgiju, zlostavljanje, usud siromaštva, imigracije i svakodnevice, druga osjećanja i iskustva pretežno čovjeka plavog okovratnika, te prateći realistički, na momente prljav stil (izuzev priče „BlueBay News“ koja sadrži elemente magijskog realizma), duh “Priča sa zapadne strane” najpribližniji je onom američkog modernizma sa sredine prošlog stoljeća. Premda nam pričom „Triptih – Barske mušice“ autor ovo nagovještava do mjere da uzore svodi na „sveto trojstvo“ – Bukovskog, Hemingveja i Fantea, njegov je panteon brojniji. Poznavaoci americane pronaći će u pojedinim pričama karverovštinu, urlik bitnika, južnjačku gotiku, ali i uticaj pulp romana i Novog Holivuda”, zabilježio je dr Anton Markoč.
Dalje navodi da iako su “Priče sa zapadne strane” prozni ekskurs o Americi iz druge ruke, one zapravo “nijesu puki omaži autorima, žanrovima i tehnikama pripovijedanja već najprije autorovi sudovi o sebi, Crnoj Gori, Evropi i svijetu, a potom i svjedočanstvo jedne generacije sa kulturne periferije koja izgrađuje sopstvo kroz preovlađujuće obrasce javnog mnjenja svog vremena: američku književnost i masovnu kulturu”.
Spasonosna riječ
U recenziji djela, dramska spisateljica i prevoditeljica Ana Bošković ističe da već na početku rukopisa otkrivamo da je “Zapadna strana metafora ne samo za geografski prostor već i za duhovnu auru koja se uzdiže nad tim prostorom, a kojoj svoj pečat daje američka književnost s početka 20. vijeka”.
“Markoč pripovijeda i ne daje nam priče epskih razmjera, već obične životne price. Ne tematizuje velike tragedije, već svoje relativno male, ne daje nam romantične melodije, već ljubav običnog čovjeka. Pisac riječima slika svijet svakodnevice, njegovog tihog i pomalo marginalnog trajanja. „Gledamo“ stare dame, studente, italijanske imigrante u Zapadnoj strani, naivne jednostavne djevojke, pohotne sveštenike, naizgled srećne parove, trgovačke putnike, ocvale striptizete. Sigurnim pripovijedačkim glasom pisac ulazi u život malih ljudi sa Zapadne strane, sabirajući ih u zajedničku književnu sugestiju – mi ćemo prepoznati sebe u tuđim sudbinama, zaživjećemo u oblacima dima, alkohola, kamp-prikolica i obojiti naš svijet bojama Markočevih likova”, zapisala je Bošković.
Napomenula je da Markoč gradi svoj suvereni diskurs ne samo zavidnim pripovijedačkim umijećem, već i originalnošću pojedinih naslova.
“Na posljetku, uzvišena sumanutost realnosti i uzdržana bajkovitost, opominju nas kako svako od nas stoji iznad svog malog ponora, dovoljno dubokog da upije akceleraciju svijeta, koga nosimo kao teret. Očekujući da afektivni kolorit bude upotpunjen, s one strane crnog i bijelog, života i smrti, uvijek iznova biva osmišljen strah, kojim se ogrćemo, skrivajući se od onog većeg, sveobuhvatnog. I upravo tu nas Savo Markoč oslobađa svih stega, pronalazeći za svakog ponaosob spasonosnu riječ”, zaključila je Bošković.
