Imam po kompjuteru, starom i novom, mnogo fotografija vezanih za predstave koje sam gledala na sceni BUĆA i ne znam da li pišem kao profesorica FDU Cetinje, koleginica ili publika...
Na toj sceni otpratila sam rast mnogih naših studenata, najljepši razvoj kolega i prijatelja iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, a kada bih neku predstavu odgledala u drugom ambijentu uvijek bih najdobronamjernije čula: “Moraš da je vidiš na sceni BUĆA”.
Tako da Buća jeste dom za ono profesionalno najljepše vezano za razne generacije umjetnika, od Milene Dravić i Dragana Nikolića na bokeškom dijalektu, da pomenem neke od najvećih i neupitnih do moje Dubravke Drakić i svih različitih koji su sobom i svojim umijećem pravili nematerijalnu kulturnu baštinu prostora koji je specifičan i poseban. A da pomenem i one koje su izvan multikulturalnog sadržaja Boke, Mediterana, na Bući prenosili sadržaje i značenja progresivnog i novog i svjetskog.
Ljudi i sadržaj prostor čine živim. Koliko puta je publika izašla nakon predstave restaurirana od svega zlog van okvira scene... I nije mi jasno, a dosta svijeta sam obišla, kako sadržaji koji su sada već decenijama čuvali i duh autentične porodice Buća, bilo kome smetaju i kako je prostor koji je jedan od ambijentalno idealno uklopljivih za igranje predstava počeo da smeta materijalnoj zaostavštini.
I kako će novi zasadi mediteranskog rastinja uspješno zamijeniti ljude po kojima pamtimo prostor. I nije ovo jedina i prva ambijentalna scena i nije ovo prvi put da se scenski prostor ukida, bioskopi zatvaraju, a glumci, pisci i oni istaknuti od kulture, postaju nekoliko desetina građana.
Želim da, u ime svih nas, svih zatvorenih bioskopa, centara za kulturu, objekata koji na sreću nisu zapušteni poput iskopina, BUĆA ostane naša kuća. Jer, moja kuća je ponajmanje pjaca i tržni centar, a o garažama, pošto nisam vozač, da ne govorim. Ni nadzemnim ni podzemnim.
Upravo, jer su moje kuće sve ono što je scenski prostor, nadam se malom koraku za kulturu, a velikom koraku za opstanak scene uklopljene i sačuvane u prostoru plemenitaške porodice Buća zbog svega onog što čuva Tivat i Boku, i Crnu Goru i region, od nasrtaja i zbog čega Buća jeste dom i kuća koja prima one koji imaju šta da kažu i koji posjeduju vještinu koja se pamti. I koja čuva da ne napišem restauira sve ono izlomljeno i okrnjeno i u publici. Da li se to uopšte računa?
Jer, svako ima poneku svetinju. A zbog imena ove i načina na koji se za ime čulo - ne smijemo je dati.
(Preuzeto sa Facebook profila)
2
