Crna Gora je, nažalost rasadnik otpadaka. To su oni koji sa radošću negiraju vlastito porijeklo i pred tuđinom se upinju iz petnih žila da pokažu koliko im je svoje mrsko. Njih ni tuđin ne poštuje, svjestan od kakvog su materijala načinjeni. Koristi ih da završi mračni posao i osveti se Crnoj Gori, malenoj ali gordoj, što je iznjedrila veličine kojima bi se i veliki ponosili. Zato im treba naš Njegoš, kojega ne razumiju,i zato ovih dana po srbijanskim gradovima bilbordi sa njegovim likom s jedne i kapelom s druge strane, koju je na lovćenskom Jezerskom vrhu podigao kralj Aleksandar Karađorđević, okupator i negator svoje đedovine, u kojoj se podizao.
„Kugo ljudska, da te bog ubije, pjevao je Njegoš“. Na koga li je zaboga mislio crnogorski vladika, pjesnik i mislilac?
Pojava bilborda po Srbiji i u pojedinim crnogorskim gradovima u kojima vlast drži Srpska pravoslavna crkva, preko svojih političkih najamnika, nije slučajna. Ona je rezultat otvorene podrške nove vlasti sastavljenje od političkih raznobojaca s ultra desne do ultra lijeve strane. Formirana u duhovnim hramovima otetim Crnoj Gori 1918. godine od „bratske“ Srbije u krvavom pogromu koji ne pamti savremena civilizacija, nova vlast je dobila jasne smjernice, što joj je činiti na putu ka potpunom potiranju svega što nosi crnogorsko ime i prezime. U tu svrhu širom naše zemlje ali i susjedne Srbije poslati su domaći emisari da, ispred Srpske pravoslavne crkve, „prosvijetle“ tamošnji narod ponavljanjem laži da je Crna Gora druga srpska država a Crnogorci Srbi koji su se eto, sticanjem okolnosti i voljom velikih sila u jednom trenutku oteli kontroli i postali ono što nijesu nikada bili. Domaći zadatak ova družina revnosno izvršava. Ne hvali novca za realizaciju, koji stiže raznoraznim kanalima. A kad se džepovi uredno pune, onda je tu i ideologija od koje se svijest stidi.
Pojava bilborda, kako rekoh nije slučajna. Ona karakteriše početak kampanje u susret predstojećem popisu. Domaćim konvertitima, srpskim popovima, „intelektualcima“našeg porijekla, sumnjivim biznismenima, srbijanskim medijima i tamošnjoj politici jasno je rečeno što se od njih očekuje kako bi na popisu izjednačili broj Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Za početak bila bi to uspješna priča. Asimilacija bi Srbiji dala mogućnost da nastavi dalje korake ka dokazivanju da je Crna Gora država u kojoj većinski žive Srbi, smatrajući tako prirodnim kreiranje srpskog sveta, odnosno one poznate teorije koja je ojedila prostore bivše Jugoslavije o ujedinjenu svih srpskih zemalja.
U tu svrhu je potrebno rušiti Meštrovićev mauzolej na Lovćenu. Zato je na mjesto četiri ministarstva postavljena nepoznata Vesna Bratić, zakleta zagovornica iste ideje, i ostrašćena negatorka Crne Gore, koja ju je udomila, dala joj posao i državljanstvo i sve što nije mogla da ostvari tamo odakle je došla ovamo.
Piši nam pamet, kazao bi narod. I to s pravom. Sada greške ispaštamo i ko zna do kada ćemo ih ispaštati?
Crna Gora je „srpska“, koliko i Amerika engleska, kazao je u junu 2019. godine pisac Nenad Prokić. Rijetki su oni koji „prežive“ kad u grotlu svtosavlja i retorike stalne negacije Crne Gore progovore normalno. Ima ih još, ali se na prste jedne ruke mogu nabrojati.
I opet progovara Njegoš, kojega bi da šetaju litijaši uzduž i porijeko i iz groba u grob sele:
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
