Film “Toma”, čiju režiju potpisuje glumac Dragan Bjelogrlić, za svega tri sedmice od prikazivanja u bioskopima obara sve rekorde gledanosti i nastavlja da puni sale u regionu.
Jedan od razloga za uspjeh ovog ostvarenja je i taj što je ex-Yu publika konačno u prilici da na velikom platnu vidi filmsku priču o čovjeku čije su pjesme zaštitni znak svake kafane.
U filmu za koji kažu da je po emociji uspio da bude baš kao neka od pjesma Tome Zdravkovića, lik legendarnog pjevača i boema oživio je mladi glumac Milan Marić. Malo je reći da je oduševio ulogom, u šta je mogla da se uvjeri i podgorička publika kojoj se u utorak veče ovaj glumac i poklonio nakon projekcije filma u bioskopu Cineplexx.
IZAZOV I INSPIRACIJA
U razgovoru za Portal Analitika, Marić kaže da je uloga jednog od najvećih boema Jugoslavije za njega bila i izazov i inspiracija.
“Prošao sam lijep put na snimanju. To je, intimno, najbitnije za mene i kao glumca i kao čovjeka. Oplemenili smo jedan drugog”, iskren je Marić.
Upitan da li je iko od ekipe tokom snimanja očekivao da će film postići ovoliki uspjeh kod publike i izazivati ovakvu euforiju, dobre kritike i reakcije, naš sagovornik kaže da je sve ovo zapravo najveća nagrada za svakog glumca.
“Mnogo smo srećni i ponosni. I, naravno, pomalo zatečeni, jer niko od nas nije znao u kom će pravcu ići priča ovog ostvarenja. Nikada sa sigurnošću ne možete da znate kako će ljudi da reaguju, ali baš zbog te neizvjesnosti je ljepše”, ističe Marić.
Kako je Toma Zdravković volio, patio, bježao i ponovo se vraćao svojoj duši Marić je na velikom platnu dočarao više nego vjerodostojno.
Kako kaže, ni njegove kolege nijesu se štedjele. Ističe i da su svi tokom procesa snimanja izašli iz komfor zone kako bi uloge što bolje iznijeli.
“Vodili smo se intuicijom, onom iz stomaka. Kad smo počeli da razgovaramo o filmu, sve nas je vodilo tome da “Toma” mora da bude iskreno i autentično ostvarenje. A to je značilo - otkopčaj dušu i vadi stomak na sto! Kako ja, tako i ostali. Zaista je divna stvar što se u tom kontekstu niko od nas nije štedio. I nikome nije bilo jednostavno, jer svi smo morali da napravimo korak izvan onog prostora koji je siguran”, pojašnjava Marić.
EMOCIJA ZA SVE GENERACIJE
Da su u tome uspjeli, najbolje govori to što je film ujedinio sve generacije gledalaca - one koji se Tome Zdravkovića sjećaju iz mladosti do onih koji, možda, prije filma nijesu čuli nijednu njegovu pjesmu.
To su, prema riječima Marića, pokazatelji da u filmu ima nešto univerzalno na šta reaguju različite generacije.
“Volio bih da se ta emocija, koja je suštinska, zakači za svakog na autentičan način. Volio bih da svako zagrli svoj odnos sa filmom i da zbog toga želi da se vrati “Tomi”. Želio bih da film pomogne da otvorimo taj jedan koferčić tuge i nezadovoljstva koji svi nosimo i ne želimo da ga spustimo. Na kraju krajeva, i od sreće neka se plače. Samo da nekako taj stisnuti ventil malo popustimo u sebi”, poručuje Marić.
Uprkos tome što film kod publike budi i sjetu i tugu, dominatne emocija koje naš sagovornik nosi iz procesa snimanja, kako kaže, ipak su sreća i zadovoljstvo.
“Zbog načina na koji smo radili i svega što se izdešavalo na setu moram biti jako zadovoljan. Film je zaživio fenomenalno i mi smo tu samo da mu krčimo put. I da ga pustimo da živi dalje. Ne želim da se namećem filmu, ima on svoj život i gradi divan odnos sa ljudima. Komunicira sa publikom na lijep, nježan i iskren način. Možda zato nemam potrebu da elaboriram svoje viđenje Tome, jer ono što sam imao da kažem, to se, čini mi se, najbolje vidi u filmu”, poručuje Marić.
BITNA ULOGA NA FILMU I U ŽIVOTU
Na pitanje hoće li uloga u filmu “Toma” obilježiti njegovu karijeru, naš sagovornik kaže da je o tome isuviše rano govoriti.
“Ako tako ostane, pa neka bude. Dok sam živ Toma će biti dio mene. Sigurno je da već ima bitniju ulogu u mom životu od toga da li ću ga jednom nazivati filmom karijere”, zaključio je Marić.
