Razlikujem se od većine ponosnih pripadnika malih balkanskih naroda iz malih balkanskih državica, jer ne smatram da smo nešto posebno. Ali kao građanka najmanje balkanske države ponosna sam na 13. jul, i na činjenicu da ga još uvijek slavimo. Pitanje je doduše šta će se desiti u budućnosti, i da li ćemo prihvatiti modni trend susjeda, u kojem negirajući istorijske činenice negiramo i Dan ustanka iz 1941. godine. I jedini istinski masovni ustanak protiv okupatora, i antifašistički pokret koji je izvojevao pobjedu. Nekada davno u periodu od 1939. do 1945. godine.
Trendovi se mijenjaju. A danas, i u takvom kontekstu demode je biti antifašista. Fašizam je u modi. Ne zove se baš fašizam, ima različita imena, istomisleći narod se osjeća nikada slobodnijim, dok je ovaj drugi za sada ili uplašen ili zgađen, ali šta je tu... neko bi rekao, u slengu od prije 20 godina - ćuti i plivaj. Ali baš tako je i počeo fašizam... ćutanjem.
Ništa ne prođe samo od sebe. Čak ni korona, i tu smo se nadam vakcinisali. Ne razlikujemo datume ni u svakodnevnom životu, ako ništa ne radimo. Moramo nešto raditi. Ako čekamo, sve je slično ili isto, na prvi pogled, a onda najednom primijetimo da nam je život prošao i da je u stvari mnogo gore. Da nam u tim sličnim danima, naizgled normalnim fali prostora za disanje. Znate ono kada se zakoči udah, i izdah. Tome uči joga, kako da se savlada disanje. Pretpostavljam da fašisti preziru i jogu. To je tek jedna novotarija... iako je drevna disciplina, jedna koja nas uči kako da se protegnemo, istegnemo, i da savladamo na primjer bol u kičmi. Mada kičma ne može da boli, ako je nemate. Toliko se savije, da vremenom zaboravite da se ispravite, naviknete se na bol, i niste dovoljno visoki da pogledate ni druge, a ni sebe u oči. I najčešće oni koje bole leđa, čekaju da prođe. Tako mi danas, bez kičme, čekamo da prođe fašizam. Njegova modifikacija. Vrlo vidljiva po ekstremnim nastupima, i izlascima na ulice u kojima se ne trpi drugo i drugačije. Fašizam uvijek osvaja vlast na ulici. I uvijek se krije iza „tradicije i konzervativizma“, uporište traži u jednostrano iščitanoj prošlosti, kojom obezbjeđuje budućnost - samo za sebe. U fašizmu dobro je samo fašistima. I zato je nekada davno, paradoksalno i na svjetskom nivou, pokrenut antifašistički pokret. Posljedica njega bio je 13. jul.
Ovaj jul će proći u ćutnji, jer pokreta nema. 13. jul je dan državnosti, zanima me kako će da bude obilježen od strane onih koji smatraju da je država greška. Da li će obući svečana odijela i haljine, u Vladinom domu, i slaviti državu. Dan će svakako biti neradni. Praznici se zbog radnog vremena i neradnih sati, teško ukidaju. A simbolički su važni. I konkretno su važni. Ali pošto nema pokreta za masovni ustanak, obilježiće se zatvaranjem pošti i javnih ustanova. I kada prorade krenuće po starom, sa djelimičnim ukidanjem svega što nije definisano modifikacijom fašizma - dan za danom.
Ćuti i plivaj... važno je da smo živi. Šta se buniš, kako je drugima? Ne možeš im ništa, to nije tvoj nivo... Rečenice na kojima smo svi manje-više odgajani. Koje su protiv pokreta... kao takvog. Zato se i tridesetogodišnja vlast, zamijenila kasno i to gorima. Jer nije sve u parama, nešto je i u svjetonazorima. Bilo je onoliko siromašnh fašista. Je nemaju šta da izgube. A oni su najgori. I dok se govori o lopovluku, i krađi s razlogom, polako ali sigurno uvlači se fašizam. A nema partizana u šumi, niti dekadentnih inilektualaca koji prave kružoke i protiv fašizma su. Čini mi se da osim ružnih riječi, sa obje strane, nema ni pomaka, ni pokreta. Niti antifašizma.
Neko će, u kontekstu našeg duha i mentaliteta reći – Pa, šta ćemo? Tako je svuda... Odgovoriću - Moramo. Važno je kako je kod nas.
