Priču o fenomenu izdaje u istoriji Crne Gore treba shvatiti kao pokušaj demitologizacije i objektivizacije prošlosti, a ne kao traganje za njenim drugim licem. Taj fenomen prisutan je i kod drugih naroda, manje ili više, a razlike su jedino u razlozima i okolnostima koje do izdaje dovode. Kada bismo tražili razloge najvećih crnogorskih izdaja, mislim da bismo vrlo često došli do istog pokretača - osveta. Osveta za neostvarene ambicije, povrijeđenu sujetu, uskraćenu vlast... pa tek onda osveta za nanesenu uvredu ili štetu. Izgleda da je neznatan broj crnogorskih izdaja trebalo plaćati zlatom, jer su mržnja i zavist bili mnogo snažniji pokretači. Ako uz izdaju ide i zlato, tim bolje, ali zlato bez mržnje i zavisti, najčešće nije bilo dovoljno da pokrene na izdaju.
Istorijski su najprepoznatljivija dva tipa izdaje u Crnoj Gori: izdaja sopstvene zemlje i izdaja sopstvenih uvjerenja. Za razliku od izdaje zemlje, izdaja sopstvenih uvjerenja najčešće je po svojim posljedicama bila beznačajna, pa čak i benigna, iako je, kao i izdaja zemlje, moralno problematična. U ovu grupu benignih izdaja možemo svrstati razne političke i ideološke konverzije, koje se kod nas najčešće dešavaju kada dođe do kraja nečije političke moći. Ovakve izdaje zaista ne proizvode veliku štetu, jer onoga koji ovdje izgubi političku moć, više ne može „vratiti u život“ bilo čija postojanost i dosljednost. Jedino što ovakve izdaje pokazuju, to su razmjere naše bijede i pokvarenosti, koju genijalno prikrivamo velikim riječima i pozom antičkog junaka. Drugačija je izdaja – izdaja zemlje. To je nemoral i zločin u isti mah.
CRNOGORSKI SUKOBI
Sve crnogorske izdaje stvorili su crnogorski sukobi – od sukoba sa spoljnim neprijateljem, do unutrašnjih sukoba između političkih i ideoloških grupacija. Taj ambijent traje kod nas već nekoliko vjekova, a stvoren je u vrijeme crnogorskog oslobodilačkog pokreta protiv Osmanskog carstva. Još u XVII vijeku pojedini djelovi crnogorskih plemena, koja pripadaju Brdima, dragovoljno su učestvovali kao dio turske vojske u njenim napadima na slobodnu, podlovćensku Crnu Goru. Činili su to da bi se Crnogorcima osvetili za neku otimačinu njihove stoke ili smrt nekog njihovog čobanina. Ovim Brđanima ništa nije značilo što sa turskom vojskom napadaju na „pravoslavnu braću“, već su im skuplje bile izgubljene ovce od bilo kakvog krsta ili vjere.
Izdaje je, naravno, bilo i u podlovćenskoj Crnoj Gori. U poslanici iz 1795. mitropolit Petar I navodi: „Ema Baice jedva čekaju da im dođe (Mahmut-paša Bušatlija) i da ga vode na svakoga ko im je merzan.“ Mitropolit hoće da kaže da pojedini članovi ovog plemena jedva čekaju da skadarski paša Bušatlija zauzme Cetinje, pa da uz njega krenu da popale kuće ljudima iz susjednih plemena sa kojima su u zavadi. Izgleda da ove Bajice više mrze sunarodnike Crnogorce sa kojima su u sukobu, nego Bušatliju koji hoće da ih sve zajedno učini robljem.
Kada je stvorena crnogorska država, počela je i izdaja države. Razlozi su bili više lični nego politički. Svaka država nameće homogenost i ono što važi za jednog, važi za sve. Državni interes mora biti iznad ličnog. Ali plemenska svijest se tome protivi. Plemena hoće da budu država u državi, a plemenski glavar ravnopravan sa gospodarom na Cetinju. Kada sa Cetinja kažu da to ne može, umišljene plemenske sujete se okrenu protiv države, smatrajući da su je Petrovići NJegoši napravili samo da bi gospodovali i umnožavali blago. I naravno, tada pozovu Turke u pomoć, jer gospodaru na Cetinju jedino mogu nauditi uz njihovu podršku. Mržnja prema sopstvenoj državi, koja hoće da ih uljudi i mržnja prema gospodaru koji ih primorava da ga slušaju, jača je od bilo kakvih moralnih principa. Eto što je bijeda plemenske svijesti: tri vijeka su bili ropski pokorni turskim begovima, a odbijaju da slušaju svog vladara koji ih je begova oslobodio. Oni su, kao, slobodni ljudi, koji neće da ljube ruku Gospodaru, a to što su tri vijeka ljubili bega tamo đe se ne ljubi, nikom ništa. U odbranu svog plemenskog i ličnog interesa, ovakvim štetočinama ne predstavlja problem da pomognu Turcima u oburdavanju njeguškog gospodstva, pa neka, uzgred, propadne i Crna Gora - ako je to za ostvarenje ovog cilja neophodno. A da ih pitate: oni bi poginuli za Crnu Goru. I još: oni ne daju na sebe, prst obraza, slavni đedovi, čojstvo, junaštvo... Uz svaku crnogorsku izdaju obavezno ide laž.
POMOĆ NEPRIJATELJU
Tokom čitave vladavine mitropolita Petra II i knjaza Danila, stalno su djelovi nekih crnogorskih plemena pomagali skadarskom Osman-paši da popali Crnu Goru. Simbol tog pokreta, i simbol crnogorske izdaje u XIX vijeku je crmnički kapetan Markiša Plamenac. On je marta 1847. organizovao pobunu protiv crnogorske vlasti i u pomoć pozvao vojsku skadarskog paše. Planirao je da zajedničkim snagama pobunu proširi i na druge krajeve Crne Gore i svrgne omrznute Petroviće-NJegoše, koji su ga i postavili za kapetana. Što je Markiša Plamenac izabrao neprijatelja za saveznika i zbog čega je krenuo protiv svoje države i svog naroda? Ukratko, povrijeđena sujeta i nezadovoljena ambicija. Nije dobio ono što je mislio da mu pripada i što mu je, navodno, obećano. Propast svijeta za njega je nastupila kada su Petrovići NJegoši dali đevojku njegovom rođaku, a ne njemu, i tako uzdigli drugu porodicu Plamenac. Markišino napredovanje prema članstvu u Senatu ili barem serdarskom grbu, time je zauvijek zaustavljeno. Najmanje što je mogao uraditi da se za ovu karijernu blokadu osveti nesuđenoj tazbini, bilo je da uz pomoć skadarskog paše zapali Crnu Goru.
Zrno Markiše Plamenca dalo je plod i 1948. godine. Tada su tri Crnogorca, tri visoka jugoslovenska oficira, odlučili da pobjegnu iz zemlje i pristupe vojsci koja je trebalo da napadne njihovu državu. General Arso Jovanović, načelnik Generalštaba, general Branko Petričević, pomoćnik načelnika Političke uprave jugoslovenske vojske i pukovnik Vlado Dapčević, odlučuju da se u očekivanom sukobu između Titove Jugoslavije i Staljinovog Sovjetskog Saveza, stave na Staljinovu stranu. Na sovjetskim tenkovima oni su planirali da se vrate u Beograd. Što je ovu trojicu Crnogoraca navelo da počine ovakvu izdaju, koje se zasigurno gade i oni u čiju su je korist napravili? U najkraćem, nezadovoljstvo dobijenim. Oni su smatrali da su zaslužniji nego mnogi drugi, a drugi su dobili više. Staljinovi tenkovi su im bili potrebni da isprave ovu „istorijsku nepravdu“. Tako su se ponašali i mnogi drugi Crnogorci u vrijeme sukoba sa Staljinom. General Jovo Kapičić svjedoči da ga je Tito kasnije pitao: Zbog čega ste vi Crnogorci tako nepouzdan narod? „Ne znam, druže Tito“, odgovorio je general Kapičić. Iskreno, ne znam ni ja.
