Dok u Ukrajini ruska vojska ruši, ubija, pljačka i siluje, u medijima se mogu pročitati tvrdnje da je ovo samo Putinov rat, da građani Rusije nisu odgovorni i za šta, da ne bi trebalo da snose posljedice sankcija.
Protivnici Putinovog režima koji napuštaju Rusiju jer se protive ratu i ne mogu da podnesu atmosferu opšte ravnodušnosti i pomirenosti sa sudbinom, u inostranstvu često nailaze na nerazumijevanje, nepovjerenje, pa i na otvorenu mržnju, pogotovo u zemljama koje su bile žrtve ruskog kolonijalizma.
Ponekad se stiče utisak da ni najljućim protivnicima Vladimira Putina i ruske agresije nije baš najjasnije kakve su sve posljedice ovog rata i zločina koje čini ruska armada.
Na samom početku invazije grupa ruskih disidenata u egzilu formirala je Antiratni komitet Rusije. Prvo saopštenje objavili su 27. februara, odredivši se jasno prema ratu i njegovim posljedicama.
Potpisnici ovog saopštenja, među kojima su Gari Kasparov, novinarka Julija Latinjina i pisac Viktor Šenderovič, ne bježe od odgovornosti, iako se već decenijama bore protiv kremaljskog diktatora.
„U očima cijelog svijeta ovaj ratni zločin počinjen je u ime cijele zemlje, svih Rusa. Kao građani Ruske Federacije, mi smo, protiv svoje volje, postali odgovorni za kršenje međunarodnog prava, vojnu invaziju i masovne gubitke života“, stoji u saopštenju.
Dužnost da se odgovori
Antiratni komitet smatra da niko nema pravo da ostane po strani, jer je nesuprotstavljanje osvajačkom ratu saučesništvo. Takođe, razdvajaju krivičnu i moralnu odgovornost.
Direktni učesnici invazije su ratni zločinci koji će kad-tad odgovarati za svoja zlodjela, generali, oficiri, vojnici koji izvrše zločine, kao i cijelo političko rukovodstvo Rusije.
S druge strane, disidenti ni sebe ne izuzimaju iz moralne odgovornosti: „Moralno smo odgovorni za to što nismo mogli da spriječimo rat, što smo dozvolili izdajnički napad ruskih trupa na susjednu državu“.
U znamenitoj podjeli Karla Jaspersa ovo bi više odgovaralo pojmu političke krivice, kao član određene političke zajednice svako je odgovoran za „posljedice postupaka države čijoj sam vlasti potčinjen i u čijem se poretku odvija moje stvarno postojanje”, odnosno: „Svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast”.
Precizno razgraničenje pojmova nije od presudne važnosti, bitno je da postoji svijest o odgovornosti građana Rusije za ono što vladajuća klika čini u njihovo ime.
Zato zahtev upućen ruskim umetnicima, sportistima, javnim ličnostima da kažu šta misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu nije nikakvo nasilje, već legitimna stvar.
Što reče Zelenski u intervjuu koji je dao ruskim novinarima, a koji je cenzura u Rusiji odmah zabranila – niko od njih ne traži da se spale ili da pucaju u nekog, niko neće reći „Ako nisi ubio svog cara, nisi nam prijatelj“, dovoljno je da kažu kako ne žele ovaj rat, dovoljan je jedan post na društvenim mrežama.
Postoji nešto što je profesor Nenad Dimitrijević imenovao kao „dužnost da se odgovori“, kako je nazvao svoju knjigu o masovnim zločinima, poricanju i kolektivnoj odgovornosti.
„Svi mi u čije je ime počinjen zločin nosimo izuzetno teško moralno breme. Naše moralno stanje zahtijeva neki odgovor. (…) svi članovi nedobrovoljne grupe u čije ime je počinjen masovni zločin dele odgovornost za taj zločin“, piše Dimitrijević.
Nama u Srbiji je ova problematika previše dobro poznata. Iako nismo lično odgovorni ni za kakvo zlo, iako se protivimo velikosrpskoj ideologiji i politici, iako pišemo o ratnim zločinima srpskog režima, borimo se protiv poricanja i protiv svetonazora koji je doveo do izvršenja zlodjela – ipak osjećamo krivicu. I zato nam je tako blisko ono što danas govore najsvesniji ruski disidenti.
‘Zaslužili smo sramotu koja nas čeka’
Zanimljivi su pogledi takvih ljudi na famoznu rusofobiju o kojoj se toliko priča, ponegdje i više nego o masovnom ubijanju civila u Ukrajini ili o brisanju čitavih gradova sa lica zemlje.
Ruski pjesnik i politički aktivista Kiril Medvedev nedavno je dao intervju za portal Nova.rs, na pitanje o rusofobiji ruski poeta ovako veli: „Trenutno me baš briga za rusofobiju, glavno mi je da sve više Rusa navede da se odupru ovoj agresiji, ovom ratu. To su ljudi koji će onda izgraditi novu naciju i iznova tražiti zajednički jezik sa ostatkom svijeta. To su ljudi za koje njihova umjetnost ili nauka nikada nije bila stvar lične karijere, već je prije svega bila pitanje moralnog služenja, doprinosa progresivnoj istoriji ovoga svijeta. Takvi ljudi manje brinu o rusofobiji od drugih”.
Pomenuti pisac, publicista i satiričar Viktor Šenderovič trenutno živi u Varšavi, nedavno je dao intervju za jedan poljski medij. Na pitanje novinara kako doživljava opravdani bijes Ukrajinaca prema Rusima, Šenderovič je rekao da mu to teško pada.
Naveo je najsvježiji primer, tog jutra na doručku u restoranu pored njega su sedjeli Ukrajinci, bilo je teških, žestokih riječi. Šenderovič zaključuje da on lično ničim nije zaslužio takve riječi, ali kao vlasnik ruskog pasoša – itekako jeste.
Objašnjavati sada bilo šta potpuno je besmisleno, o tome će biti reči kasnije, poslije rata. Žaliti se sada kako se neko prema Rusima ponaša loše – pomalo je čudno, sada Rusi treba da imaju svijest o sopstvenoj krivici i da pomažu Ukrajincima kako god mogu, kako bi zaslužili šansu za nekakvu budućnost.
“Zaslužili smo sramotu koja nas čeka”, kaže ruski pisac koji se od januara ove godine nalazi u egzilu.
Ravnodušnost, apatija i zamor
U odbranu građana Rusije moglo bi se reći da Putin vlada diktatorski, uveo je cenzuru, zastrašuje stanovništvo, policija hapsi i prebija demonstrante, država ubija novinare, političke aktiviste i opozicionare, truje čak i pisce poput Dimitrija Bikova.
Moglo bi se reći da se i sami građani Rusije nalaze pod okupacijom Vladimira Putina, FSB-a, oligarha i njihove kremaljske klike. Međutim, nije sve tako jednostavno.
Ana Politkovska u tekstu „Akakije Akakijevič Putin II“ opisuje atmosferu iz 2004. godine kada je Putin dobio drugi predsjednički mandat:
“Razgovarala sam sa ljudima koji idu na glasanje i koji su brzo izlazili nakon učešća u toj šaradi. Bili su apatični, potpuno ravnodušni prema izborima Putina za predsjednika po drugi put. ‘Je li to je ono što ’oni’ žele da uradimo? U redu. Ništa strašno.’ Tako se većina osjećala”.
Politkovska navodi i da nisu samo ruska “ravnodušnost, apatija i zamor nakon previše revolucionarnih promjena” doveli Putina na vlast: “To se odigralo uz horsko ohrabrenje sa Zapada, prvenstveno od Silvija Berluskonija, koji se izgleda zaljubio u Putina. On je glavni Putinov pobornik u Evropi, ali Putin uživa i Blerovu, Šrederovu i Širakovu podršku, a izgleda da ga ne obeshrabruje ni prekookeanski Buš mlađi”.
Živa istina, a to je bio tek početak, zapadne zemlje vodile su katastrofalnu politiku prema Kremlju, sarađujući sa zločincem, stavljajući svoje zemlje u položaj zavisnosti od ruskih energenata.
Putin i njegovi saradnici izbušili su zapadni svijet kao sito, korumpirali su koga god su mogli, a propusti sektora bezbjednosti tek sada izlaze na vidjelo.
Pa ipak, na dan izbora za Putina i Jedinstvenu Rusiju ne glasaju ni Bler, ni Šreder, ni Berluskoni – već građani Rusije. I Vučić uživa podršku sa zapada, ali ni za njega ne glasaju Angela Merkel ili Emanuel Makron, već srpski birači.
U današnje vrijeme postalo je neobično popularno prebacivati odgovornost sa svojih pleća na druge, ali to je uzaludan posao. U obraćanju Antiratnog komiteta Rusima u kojem ih pozivaju da u što većem broju izađu na demonstracije, disidenti pišu: “Oni koji sada izlaze na ulice spasavaju čast Rusije. I zapamtite, kada vas vaš brat Avelj bude pitao: ‘A šta si ti radio dok su bombardovali Harkov?’, srećan će biti onaj ko može da odgovori: ‘Sedjeo sam u marici”.
Nikada više neće biti predratnog stanja
Ako dozvoliš lopovima i ubicama da zasjednu na vlast, a oni počnu da ubijaju susjedni narod i da brišu čitavu zemlju sa mape – odgovoran si.
Ako si povjerovao zvaničnim lažima kojima ti mediji ispiraju mozak, nisu odgovorni samo kremaljski propagandisti, već i ti koji si povjerovao.
Ako tvoja država razara, uništava i ubija, ako nanosi neizmjernu patnju nevinim civilima, ženama, djeci, starcima, svima bez razlike, a ti ćutiš i pretvaraš se da se ništa ne događa – odgovoran si.
Kao što smo i mi u Srbiji odgovorni za zločine Miloševićevog režima i od toga ne možemo pobjeći, koliko god neko želio da taj teret skine sa sebe.
“To što prihvatamo odgovornost za nešto što nismo učinili, što snosimo posljedice nečega što nismo sami skrivili, jeste cijena koju plaćamo za to što život ne živimo sami, već ga dijelimo s drugim ljudima”, kaže Hana Arent. I niko ne može da izbjegne plaćanje te cijene.
Rusi sada dolaze u položaj u kojem se mi nalazimo već tridesetak godina, nekima je već jasno kakve su sve posljedice ruske agresije, neki polako shvataju šta se dešava.
Kao pripadnik političke zajednice koja je počinila najstrašnije zločine protiv čovječnosti i genocid, kao neko u čije ime su ubijani nevini ljudi, mogao bih da im poručim: I kada se rat završi, i ako zločinci budu kažnjeni, i ako smijenite Putinov zločinački režim – i dalje će ostati činjenica da ste odgovorni za ono što se dogodilo.
Nikada više nećete moći da odete u Kijev ili Harkov bez osjećaja da imate kamen u stomaku, bez osjećanja krivice koja vas pritiska kao neizdržljivi teret.
Niko ne može da vrati vrijeme unazad i da učini da nije bilo ono što je bilo. Niko ne može da oživi mrtve, da poništi patnju nevinih, da vrati život u predratno stanje.
Nikada više neće biti predratnog stanja. A vi ste za sve to odgovorni, za Mariupolj, Buču, Berdjansk, Harkov, Irpinj, od sada pa zauvijek. Kao što smo i mi odgovorni za Sarajevo, Vukovar, Dubrovnik, Prijedor, Omarsku, Suvu Reku, Korićanske stijene, Srebrenicu. Do kraja vremena.
