Ruska agresija na Ukrajinu ne odvija se po planu, ali na domaćem terenu putinofilija ne jenjava. Samozvani patrioti ubiše se od prizivanja Rusije, otvoreno priznaju kako žele da Srbija postane ruska gubernija, pojavili su se čak i plakati sa porukom dobrodošlice ruskoj vojsci, puni nade da će se baćuške pojaviti i darovati nam nadaleko poznatu kremaljsku slobodu. Njihova logika je jednostavna, što reče jedan nacionalno onesviješćeni tviteraš: „Bolje ruska gubernija nego NATO bordel“.
Tako su razni veliki Srbi koji vole Srbiju više nego sebe, koji bi sve dali za srpstvo i srpske nacionalne interese na kraju stigli do ideje da je vrhunski patriotizam priželjkivati da te vojska strane, ali srpskom srcu najdraže zemlje – okupira. Oni rusku soldačiju ionako ne doživljavaju kao osvajače, dočekali bi ih sa cvijećem, te bi najzad prestali da strahuju od zlog, dekadentnog, trulog Zapada. Rusija je posljednja odbrana duha palanke koji već predugo odbija da prizna stvarnost geografske karte koja neumoljivo pokazuje da se Srbija, htjela-ne htjela, nalazi u Evropi.
Iskorenjivanje nacionalnog identiteta
Kad već ne možemo da izvedemo čudesno pomijeranje srpske zemlje do granice s Rusijom, pa da se lijepo pridružimo matuški i postanemo ruska republika, onda nam preostaje samo da čekamo dolazak ruske armije kao jedinog garanta da se nikad nećemo pozapadnjačiti i tako odroditi od svojih pravoslavnih, slovenskih i ostalih korijena.
Ista ta patriotsko-ruskokolonaška ekipa već godinama kuka nad ugroženim srpskim identitetom. Za njih je očuvanje nacionalnog identiteta najvažnija stvar na svijetu, pa zato na sva zvona leleču kako su najvažniji elementi srpstva na udaru, prije svega srpski jezik, ćirilica, kultura, običaji, sve naše posebnosti. Najviše ih plaše klete evrointegracije, iako idu brzinom puža-invalida, jer nam prijeti strašna opasnost da će nas Zapad rasrbiti i oduzeti nam identitet. Neprestano alarmiraju kako će nam evropski komesari promeniti svijest, Milo Lompar zbori o tome u svakoj prilici, između ostalih čuvara srpske nacionalne i zavetne svijesti.
Ti zapadnjački ispirači mozga sa centrifugom, „spoljni mentori“, kako veli Srđa Trifković, imaju samo jedan cilj, a to je „trajno prevaspitavanje Srbije, shodno ideološkim standardima postmodernog, posthrišćanskog, post-humanog Zapada”. Njihovi ideološki drugovi upozoravaju kako postoji plan „promjene svijesti prosječnog Srbina“, kako su nam zapadnjački demoni namjerili „odricanje čitavog naroda od sopstvene istorije, kulture, tradicije i religije”, kako će nas natjerati da se odreknemo kosovskog opredjeljenja i carstva nebeskog. Sve su to lijepo davnih dana saželi reperi iz Beogradskog sindikata, evo šta od Srbina traže neprijatelji srpstva: „Da se odrekneš Guče, / Kajmaka i radže, / A tolerišeš Hrvate, Borku, / Gej parade”.
Sudbina srpske dijaspore
Pošto je Srbima u novom svjetskom poretku namijenjena zlehududa sudba iskorjenjivanja nacionalnog identiteta, naša jedina šansa je da postanemo dio Rusije ili da Putin na bilo koji način preuzme ingerencije nad nama i tako nas spase od nestanka i pretvaranja u Evropljane. Nakon ovog uvida u fantazmagorični svijet takozvanih rodoljuba i očiglednih putinofila, vrijeme je da se vratimo na čist vazduh, zdravom razumu i činjenicama. Tokom velikih seoba u proteklim vjekovima Srbi su se selili mahom u Austrijsko carstvo, a neki su dobacili čak do Rusije.
Šta je bilo sa Srbima koji su otišli na zli, antisrpski Zapad – znamo. Fosmirali su srpske zajednice, postajali ugledni članovi društva, poznate su srpske naseobine diljem carstva, od Sent-Andreje pa do Sremskih Karlovaca i Novog Sada. Tu su stvorene neke od najznačajnijih ondašnjih srpskih institucija kao što su Matica srpska, Srpsko narodno pozorište ili Karlovačka mitropolija. Organizovan je bogat kulturni život, izlazili su brojni časopisi na srpskom jeziku, štampane su knjige, razvila se živa umjetnička i kulturna scena. Iz zapadne dijaspore potiču neka od najznačajnijih imena srpske kulture: Gavril Stefanović Venclović, Zaharije Orfelin, Branko Radičević, Laza Kostić, Jovan Jovanović Zmaj, Jovan Sterija Popović, Lukijan Mušicki, Dositej Obradović, Đura Jakšić, Đura Daničić, Jovan Hadžić, Joakim Vujić, Jovan Pačić, Đorđe Marković Koder i mnogi, mnogi drugi.
A šta je bilo sa Srbima koji su se odselili u matušku Rusije, među bratski ruski narod od kog Srbima niko na svijetu nije bliži? Gdje je srpska dijaspora u Rusiji? Gdje su srpski pisci i naučnici koji su živjeli i radili u Rusiji? Nema ih, jer su se Srbi asimilovali i u najkraćem mogućem roku i postali Rusi. Ode nacionalni identitet na doboš, odrekoše se srpskog jezika i srpske ćirilice, kosovskog opredjeljenja, istorije i kulture, odoše sve srpske svetinje u nepovrat da ih niko više ne pominje.
Pa kako je to moguće? Na zlom Zapadu koji već vjekovima nastoji da Srbima promijeni svijest, da ih prevaspita i upodobi sebi – doseljenici su kroz generacije i generacije sačuvali nacionalni identitet, jezik i kulturu i razvili ih do neslućenih granica, oformili su čak i svoje institucije, a na kraju su čak i jedna dio carstva, Vojvdinu, ujedinili sa Srbijom. A među Rusima koji su nam braća i zaštitnici, uzdanica i čuvari srpstva, Srbi nestadoše i pretvoriše se u Ruse.
Imperijalno pokoravanje malih naroda
Kad bi se ropski snovi ovdašnjih ruskokolonaša nekim čudom ostvarili, kad bi ruska vojska umarširala u naše krajeve, a Srbija zaista postala ruska gubernija – nema sumnje da bi se to završilo brzom rusifikacijom. Za Ruse su svi Ukrajinci i još poneki narodi vjekovima bili Malorusi, a i danas ih imperijalna ruska svijest smatra takvima i ne priznaje im posebnu nacionalnost.
Ukrajinski jezik i kultura kroz istoriju su permanentno bili izloženi ruskoj represiji, zabranjivali su im štampanje knjiga i udžbenika na ukrajinskom jeziku, crkvene propovedi i liturgije, zatvarali su im škole, hapsili i ubijali vodeće pisce i intelektualce. I nisu samo ukrajinska kultura i jezik bili na meti ruske imperijalne sile, već i kulture i jezici raznih malih naroda koje je Rusija podjarmila. Na tom vašem divljem, varvarskom jeziku možete da negujete samo folklor, a visoka kultura može samo na ruskom – takav je generalni stav ruske imperijalne ideologije.
Da su Srbi geografski bliže Rusiji odavno bi se pretopili u Ruse i prestali da postoje kao posebna nacija. Hristina Alčevksa u sjećanjima na Dostojevskog, u dnevničkom zapisu od 25. maja 1876. godine piše kako joj je ruski klasik govorio da Srbi i Malorusi koji bi da se bave književnošću na svom maternjem jeziku djeluju štetno i samo usporavaju prosvjetiteljsku misiju i tok civilizacije koju je stvorio veliki ruski narod. Sve ovo bi iz perspektive srpskih nacionalista trebalo da predstavlja najveći horor, ali njima to nimalo ne smeta.
Putin kao posljednja nada
Najveći Srbi od svih velikih Srba, rodoljubi koji ne znaju za granice, oni što nas godinama i decenijama ugnjaviše pričom kako je ljubav prema Srbiji i srpstvu jedini smisao života – stigli su dotle da bi se rado odrekli i Srbije i srpstva i svega u šta se kunu čitavog života. Oni što su godinama optuživali druge da su izdajnici Srbije, strani plaćenici, domicilne ništarije, autošovinisti, mrzitelji srpstva, ljudi koji bi se odrekli sopstvene zemlje, jezika i kulture – danas mirno prizivaju rusku armiju, maštaju o Srbiji kao ruskom vazalnom posjedu ili provinciji, dali bi Putinu Srbiju besplatno, još bi pitali jesu li nešto dužni. Najveća ambicija velikih Srba je da postanu mali Rusi, to im je životni san.
Ovaj obrt djeluje paradoksalno i potpuno sumanuto, ali je zapravo logičan, nema tu ničeg neobičnog. Takozvani rodoljubi, srpski nacionalisti, putinofili samo fingiraju da im je stalo do Srbije, naroda, nekakvih nacionalnih vrednosti, identiteta i drugih kategorija sumnjivog ontološkog statusa. Puca njima prsluk i za Srbiju, ali i za Rusiju. Da je Rusija demokratska zemlja koja nema agresivne pretenzije prema drugim državama, koja ne smatra Evropu i SAD neprijateljima, naši putinofili bi je mrzjeli, pa bi utjehu tražili u nekim drugim diktaturama i autokratijama.
Njima je stalo samo da Srbija nikad ne izađe iz začaranog kruga zaostalosti, siromaštva, autoritarnosti, neslobode, da nikada ne postane uređena i demokratska država, da nikad ne ugleda svjetlost dana i ne prodiše punim plućima. Za takve mračnjake nema veće nesreće od prizora slobodnih i srećnih ljudi. Putinovu Rusiju vide kao jedinu nadu da će im se mračne želje ostvariti i zato su toliko oduševljeni kremaljskim tiraninom. Nema veće nesreće, katastrofe i pošasti za jednu naciju od njenih nacionalista.
