Direktor nekadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Čedomir Marković tokom 2002. godine morao je da se suoči sa činjenicom da većina rješenja o obustavljanju nelegalnih radova i vraćanju narušenih integriteta spomenika kulture u prvobitno stanje ostaju samo „mrtvo slovo na papiru“.
To je zvanično i priznao u „Informaciji o izvršenom uvidu u stanje spomenika kulture na goricama (ostrvima) Skadarskog jezera i preduzetim mjerama“. U tom dokumentu upućenom Ministarstvu kulture, na čijem čelu je tada bio glumac Branimir Popović, Marković je opisao ključne nelegalne radove koje je Mitropolija crnogorsko-primorska izvela na manastirskim kompleksima na ostrvu Beška, ostrvu Moračnik, Starčevoj gorici i Komu.
Da se donošenjem rješenja iscrpljuju i sve formalno-pravne nadležnosti Zavoda, a da se na brojnim spomenicima kulture neovlašćenim i najčešće nestručnim radovima i dalje narušavaju njihovi spomenički kvaliteti, Marković je posebno postao svjestan nakon pisma mitropolita Amfilohija iz avgusta 2002. godine.
NEOSNOVANE OPTUŽBE
Odgovarajući na pismo Amfilohija, u kojem je mitropolit iznio niz optužbi i kvalifikacija na račun stručnosti radnika Zavoda, Marković napominje da su sve njihove odluke i rješenja utemeljeni na stavovima stručne službe, procjenom i ocjenom stanja svakog spomenika kulture.
- To su stavovi stručnjaka, u čije stručne sposobnosti vi sumnjate, dok ih ja uvažavam i na osnovu njih, kao i na osnovu ovlašćenja koja mi daje Zakon o zaštiti spomenika kulture ove države, donosim i potpisujem ta, za vas „problematična“ rješenja, kojima se nalaže obustavljanje radova koji se izvode na zaštićenim spomenicima kulture mimo odredbi tog istog zakona i mimo usvojenih načela i principa zaštite spomenika kulture – piše Marković.
Marković je nazvao neosnovanim Amfilohijeve brojne optužbe i kvalifikacije koje je mitropolit uputio svim zaposlenima u Zavodu. Istakao je da niko ne spori činjenicu da su hramove gradili vladari i narod radi kulta i da su, u zavisnosti od ekonomske moći, angažovali za njihovo podizanje vrsne majstore, odabrane zanatlije i poznate majstore – slikare, koji su svoja znanja i svoja umijeća pretakali u ta zdanja. I upravo u toj činjenici, prema riječima Markovića, leži i istina da ta zdanja predstavljaju prvorazredna svjedočanstva o jednom vremenu, o kulturnom razvoju tog naroda, o njegovim tehničkim i tehnološkim dostignućima, o njegovim usponima i padovima.
- To pojednostavljeno znači da su ona postala izvorišta saznanja o prošlosti i identitetu tog naroda, što će reći da su ona i spomenici tog istog naroda i vremena u kome su najstajali. Načelo sadržano u poštovanju odredbi Zakona o zaštiti spomenika kulture i u sprovođenju od civilizovanog svijeta usvojenih principa, ne predstavlja lažnu sliku, kojom stručnjaci koji rade na zaštiti spomenika kulture njome obmanjuju i sebe i druge, kako vi u svom pismu zaključiste, već naprotiv, ono predstavlja pravni i jedini i civilizacijski i humani odnos prema svom kulturnom nasljeđu – piše Marković.
Osvrćući se na zaključak mitropolita da su zavodi za zaštitu spomenika „izdanak i relikt nedavne prošlosti i bezbožnog sistema formirani da unište Crkvu“, Marković ga naziva u najblažem slučaju čudnim, iz više razloga.
- Zar se ni jednom nijeste zapitali kome Crkva u Crnoj Gori treba da zahvali što su njeni brojni hramovi do danas ostali sačuvani, što su mnogima vraćeni njihovi prvobitni izgledi, a u jednom od njih i vi uživate u komforu stvorenom naporima ljudi upravo iz službe zaštite spomenika kulture. Zar mislite da su brojni stručnjaci, od kojih su mnogi svoj čitavi radni vijek proveli na njihovoj zaštiti, baveći se tim odgovornim i humanim poslom obmanjivali sebe i druge? Zasigurno nisu – piše Marković.
Mitropolita je upitao da li mu išta znači podatak „da su neki ljudi (mi ih nazivamo stručnjacima), započeli svoju misiju očuvanja spomenika kulture Crne Gore dalekih pedesetih godina proteklog vijeka i da se na tim poslovima istrajava i danas.“
- Šta mislite, gospodine mitropolite, kako bi danas izgledao Manastir Morača, Manastir Piva, Manastir Sv. Trojice kod Pljevalja, Manastir Đurđevi stupovi, Manastir Dubočica, Dobrilovina, Podmalinsko, Bijela, Brezojevica, Savina, Praskvica, Reževići, Cetinjski manastir i brojni drugi, kao i ogroman broj hramova diljem Crne Gore, da nije bilo vrijednih, spretnih i požrtvovanih ruku plejade konzervatora? Ne vjerujem da su ti ljudi svoj radni vijek posvetili tom poslu iz želje da se lažno predstavljaju, varajući i sebe i druge – piše Marković.
PRIMJERI
Marković je u odgovoru Amfilohiju, između ostalog, priznao da je Mitropolija u ranijem periodu u više navrata tražila saradnju sa Zavodom, ali se to, kako je rekao, ne može reći i za zadnju deceniju (od 1991. do 2002. nap. aut).
- Treba se samo prisjetiti dogovora oko radova na sanaciji Vlaške crkve u Cetinju, za koje je Zavod sačinio elaborat, a Crkva mimo dogovora i bez saglasnosti krenula u skidanje poda i u obijanje maltera sa njenih zidova. I što je posebno zanimljivo, na kraju ste sami zaključili da novopostavljeni pod od visoko poliranog bijelog mermera, koji je uz to ukrašen romboidnim pločama od, takođe, visoko poliranog crnog mermera, ne odgovara unutrašnjosti ovog najstarijeg hrama na Cetinju i da bi trebalo naći načina da se on prilagodi enterijeru crkve. Ili, u razgovoru vođenom u Zavodu sa jednim od vaših kaluđera oko mogućnosti da se na ostrvu Beški, na ostacima temeljnih zidova jednog od ekonomskih objekata manastirskog kompleksa rekonstruiše odgovarajući objekat, rečeno je da je to moguće uraditi, ali tek nakon sprovedene odgovarajuće arhitektonske analize i na osnovu projekta odobrenog od strane Zavoda. I ovdje je mimo dogovora, uništavajući tragove pomenutog objekta, podignuta, ne zgradica, kako je vi nazvaste, nego objekat na sprat površine oko 70 metara kvadratnih, načinjen od betona i blok opeke – piše Marković.
Slično se, prema njegovim riječima, dogodilo i sa Cetinjskim manastirom u kome je, takođe mimo dogovora, na prostoru ispred isposnice Sv. Petra podignut novi objekat.
- Zato mi nije jasno o kojoj i kakvoj je saradnji riječ. Možda je trebalo da se stručni stav Zavoda podredi ukusu vaših „stručnjaka“, što, moraćete priznati, nije bilo moguće sprovesti ni pored, često izražene, dobre volje ljudi u Zavodu – piše Marković.
Napominje Amfilohijev stav da je „Mitropoija izgubila povjerenje u stručnost, u stav prema kulturi, u dobronamjernost Zavoda prema Crkvi, te da danas Zavod po svojoj struktiri, mentalitetu, nedostatku istinskih stručnjaka, odnosu prema kulturi i ckrvi, načinu obavljanja svojih dužnosti, po svojoj upravi – liči na ovcu koja ima lijepo zvanje i prizvanje, koja lijepo bleji ali malo mlijeka daje.“
- Zaista ovome vašem stavu ne treba nikakav komentar. Istini za volju, bilo bi zanimljivo čuti šta bi na to rekli svi oni ljudi koji su čitavu deceniju proveli na spašavanju i izmještanju Manastira Pive, ili nekoliko godina na izmještanju Manastira Dubočice i Manastira Kosijereva ili oni drugi brojniji, koji su svoja znanja pretakali u konzervaciju i restauraciju živopisa i ikonopisa u brojnim crkvama Crne Gore ili, pak one, koji su decenijama predano radili u konzervatorskim radionicama Zavoda spašavajući od propadanja na stotine ikona, knjiga, starog tekstila i obrednih predmeta – piše Marković.
Dalje mitropolita pita zar nije dovoljno prisjetiti se da su kroz ruke vrsnih konzervatora Zavoda prošle sve značajnije manastirske riznice, počev od one u Pivi, pa preko Morače i Savine, do riznice Cetinjskog manastira i da su su svim ovim drevnim zdanjima, zahvaljujući tim pregaocima zaživjeli i manastirski muzeji.
- Da li sve ovo liči na ovce koje samo bleje a daju malo mlijeka, ne vjerujem, a nadam se da ni drugi u to neće povjerovati – piše Marković.
PRIJETNJA BAŠTINI
Marković napominje i Amfilohijevo čuđenje što se rješenjima Zavoda, pored naloga da se obustave radovi, nalaže i vraćanje spomenika u prvobitno stanje.
- Pa to je posve jasno, ali ne onako kako vi to shvatate, već onako kako to struka zahtijeva. A ona traži da se najstarijoj školi u Vasojevićima, koju ste od države dobili za potrebe konaka manastira Đurđevi stupovi, vrati prvobitni izgled, jer ste joj podizanjem sprata od blok opeka u potpunosti izmijenili oblik. To isto znači da se obustavi gradnja i ukloni novosagrađena zgrada konaka podignuta od opeka neposredno uz crkvu Manastira Dobrilovine, na mjestu na kome konak nikada nije postojao, već se njegovi znatni ostaci nalaze na odgovarajućoj udaljenosti od ckrve; to znači da se ukloni novoizgrađeno stepenište od bjeličastog kamena na Manastiru Moračniku, sa mjesta na kome nikada nije postojalo, kao i da se ukloni betonska ploča koja je prizemlje odbrambene kule na Moračniku odvojila od ostalih spratova. To znači mnogo toga što je u zadnje vrijeme bez saglasnosti Zavoda podignuto i to zasigurno nije „ugradnja ponekog kamena od strane nekog kaluđera koji nije po našem ukusu“, kako zaključiste, nego nešto mnogo veće i mnogo ozbiljnije koje prijeti daljem očuvanju kulturne baštine Crne Gore – piše Marković.
Podsjeća Marković i na riječi Amfilohija da bi se vraćanjem u prvobitno stanje vratila mrtva koza na grob Božidara Vukovića, vratila goveda u Manastir Kom, da bi mnogi hramovi ponovo zapustjeli i opustjeli.
- Ne vjerujem da ste pri tom zaboravili da je manastir na Starčevu osposobljen za život upravo zalaganjem Zavoda i da se kaluđer uselio u gotovo zdanje, ali pri tom nismo mogli pretpostaviti da će taj isti kaluđer srednjovjekovni pod u crkvi zamijeniti kamenim pločicama, koje svojim izgledom podsjećaju na keramičke i nastaviti sa „preuređivanjem“ kompleksa. Takođe ne vjerujem da ste zaboravili da je ekipa Zavoda na manastiru Komu svojevremeno obavila arheološke radove, izvela građevinske zahvate na crkvi, rekonstruisala trijem, konzervirala živopis i sačinila projekat rekonstrukcije konaka. Umjesto da se poštuje i cijeni ono što je sa naporom urađeno, na Komu su započeli radovi mimo rješenja datih projektnom dokumentacijom. Lako je dokazati da su gotovo svi manastiri i svi hramovi koje u pismu pominjete i koje želite da distancirate od Zavoda, opstali zahvaljujući upravo ovom Zavodu – piše Marković.
PRAVI PRESEDAN
Marković je u pismu Amfilohiju izrazio i ozbiljnu zabrinutost zbog njegovog stava da će svojom odlukom ubuduće „zabraniti bilo kakvo miješanje Zavoda u poslove i vlasništvo Crkve“. To će, kako je zaključio Marković, samo po sebi predstavljati pravi presedan.
- Vjerujem da će država Crna Gora i njeni resorni organi, posebno Ministarstvo kulture, znati da i ubuduće na pravi način zaštiti svoje kulturno nasljeđe i istovremeno se nadam da će se zaštita tog nasljeđa odvijati uz svesrdnu saradnju svih žitelja ove republike – piše Marković.
Na veći broj pitanja koja je u prethodnom pismu uputio Amfilohije, Marković poručuje da odgovore mora potražiti od drugih, posebno u vezi Cetinjskog bijenala, mauzoleja na Lovćenu, podvožnjaka na Cetinju, reljefa u dvorištu Biljarde...
- Na pitanje u kom se podrumu cetinjske opštine nalaze kosti Ivana Crnojevića, odgovorom ću vas vjerovatno razočarati. Posmrtni ostaci Ivana Crnojevića, nakon njihove stručne antropološke analize, pohranjene su u kovčežić obnovljen po svim kozervatorskim principima i radi sigurnosti smještene u trezor jedne od službi u Cetinju koja radi sa novcem i harijama od vrijednosti. Urađen je potrebni elaborat da se posmtrni ostaci pohrane u njegovoj preuređenoj grobnici u crkvi na Ćipuru, što će uskoro biti i učinjeno – piše Marković.
Nije mu, veli, poznato da su se stručnjaci Zavoda tokom istraživačkih radova, bez dužnog poštovanja i pijeteta, odnosili prema posmrtnim ostacima nađenim u nekom grobu, bez obzira na ličnost kojoj su ti ostaci pripadali, a zašto ih, kako je rekao, Amfilohije u svom pismu optužuje.
- Zbog našeg, navodno, nehumanog i necivilizacijskog odnosa prema kostima pokojnika, nazvaste nas bezbožnim nihilistima i antihumanistima, što je zaista previše. A nije tako davno bilo da se može zaboraviti, razaranje grobova velikog vojvode Mirka Petrovića i knjaza Danila u Crkvi Rođenja Bogorodice u Cetinjskom manastiru i rasturanje njihovih kostiju i djelova njihove odjeće ne od strane, zamislite, nihilista i antihumanista Zavoda, već od crkvenog lica – piše Marković.
Pred kraj pisma, Marković izražava uvjerenje i nadu da će se „pored svih naših nesporazuma ipak naći način koji će i omogućiti i koji će garantovati da sveukupno kulturno blago Crne Gore i dalje bude štićeno i čuvano, jer je to, prije svega, imperativ svake ozbiljne države.“
Uzalud se, ispostaviće se, nadao.
Mitropolija se za Bešku interesovala i prije 2002. godine
Da se Mitropolija crnogorsko-primorska i prije 2002. godine interesovala za Bešku, vidi se iz pisma koje je direktor Zavoda Čedomir Marković, u maju 2000. godine, uputio tadašnjem ministru kulture Radoici Luburiću. U pismu mu skreće pažnju da je mitropolit Amfilohije proslijedio Zavodu molbu nastojatelja Manastira Moračnika na Skadarskom jezeru, kojom se traži hitna obnova srušenog zvonika na Bogorodičinoj crkvi manastira Beške.
- Zavod je od ranije u saznanju da je došlo do rušenja zvonika, pa nije bilo potrebe za neposrednim uvidom. Smatramo da bi se svi radovi mogli izvesti za sumu od oko 5.000 DM – piše, između ostalog, Marković ministru kulture.
U junu 2001. godine, Mitropolija je od Ministarstva kulture zatražila i novčanu pomoć za sanaciju manastira Moračnika i manastira Beške.
Aktivnosti Zavoda i Ministarstva kulture nijesu dale očekivane rezultate
Direktoru Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Čedomiru Markoviću, po svemu sudeći, bilo je stalo do obustavljanja nelegalnih radova na spomenicima kulture na ostrvima Skadarskog jezera, a to se vidi i iz Informacije koju je 2. jula 2002. godine u vidu dokumenta dostavio Ministarstvu kulture i ostalim nadležnim državnim organima. U dokumentu Marković napominje da aktivnosti Zavoda i Ministarstva kulture na sprečavanju neovlašćenih radova na zaštićenim spomenicima kulture nijesu dale očekivane rezultate.
- Sa takvom praksom se i dalje nastavilo i čini se još intenzivnije, što je posebno zabrinjavajuće. O ovome upravo svjedoče krupni građevinski zahvati preduzeti od strane Mitropolije crnogorske-primorske na gotovo svim manastirskim kompleksima lociranim na goricama (ostrvima) Skadarskog jezera, a da pri tom ni za jedan nije tražena prethodna saglasnost ovog Zavoda niti je izvršen uvid u projektnu dokumentaciju, ukoliko je ona uopšte i izrađena – zapisao je Marković.
Grob i kosti Jelene Balšić dijelom uništeni
Na prvoj liturgiji ispred crkava na ostrvu Beška, 7. februara 2002. godine, mitropolit Amfilohije je pomenuo da „ovdje počiva plemenita Jelena Balšić, kćerka svetomučenika kneza Lazara, koja je objedinila Lazareviće i Balšiće.“ U tom periodu je bilo dosta nedoumica oko grobnih ostataka Jelene Balšić, a Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u junu 2006. godine zainteresovao se za sudbinu Jeleninog groba. U izvještaju, koji je potpisao arheolog Dejan Gazivoda, navodi se da je 1970. godine, prilikom restauratorsko-konzervatorskih radova, otvaran Jelenin grob, prilikom čega se naišlo na tri poprečna zida od kamena koji su organski povezani sa temeljima južnog broda stare bazilike, a po sredini zidom od opeka, podijeljena u četiri polja. Istraživačkim radovima iz 1986. godine, kako se navodi u izvještaju Gazivode, konstatovano je da je ktitorski grob Jelene Balšić, uz južni zid Bogorodičine crkve, ranije otvaran i da je djelimično uništen.
- U grobu je, prilikom iskopavanja 1986. godine, pronađeno više dislociranih kostiju jedne odrasle osobe i djelovi skeletnih ostataka mlađeg pokojnika, kao i malo životinjskih kostiju. Grob je otvaran prilikom restauratorsko-konzervatorskih radova, te je tada i poremećen i slomljene su dvije pokrivne ploče. Osteološki ostaci su tad i poremećeni, a vjerovatno dijelom i uništeni. Ostaci mlađeg pokojnika, kao i malo životinjskih kostiju su dospjeli u grobnicu prilikom radova na podu crkve, čime su najvjerovatnije uništeni grobovi na preostalom dijelu naosa crkve. Grob je ponovo zasut iskopanim materijalom, a ploče su vraćene na prvobitno mjesto – navodi se u izvještaju.
