Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu sjutra u 19:30 sati premijerno će biti izvedena predstava „Hasanaginice“ s autorskim potpisom crnogorskog reditelja i kolumniste Portala Analitika Danila Marunovića.
Da njegova prva režija u BiH neće biti klasična inscenacija dobro poznatog, originalnog teksta, potvrđuje nam najavom "Hasanaginica" kao brutalno iskrene predstave u kojoj su i likovi i zapleti, svaki sukob, ali i svaka kap ljudskosti iscijeđeni iz iskustva članova ekipe koja je stvorila ovo pozorišno djelo.
„Dok smo u teatarskoj strasti, tokom dramatičnog procesa, tragali za budućom predstavom, shvatili smo da je već živimo i to ne samo privatno, već baš na probama. I tako je jedna pozorišna grupa, ostavljajući dušu na tim probama, nauštrb porodične, bračne ili neke druge harmonije, ispričala priču o braku, u formi omaža fenomenu kojeg znamo pod brendom "Hasanaginica", ističe Marunović.
Simbol ženske pobune i subverzije
U razgovoru za Portal Analitika, kaže da ga je obradovao prijedlog Narodnog pozorišta Sarajevo da „Hasanaginica“ bude povod za njegovu predstavu.
„Hasanaginica je najveći manifest balkanskog feminizma, mnogo prije nego je i nastao kao pokret. Sa upravom pozorišta odmah sam našao zajednički jezik - nismo željeli melodramsku etno priču već eksperiment uz potpunu autorsku slobodu. Idealno“, kaže Marunović.
To mu je, kako dodaje, bila šansa da otvori i neke lične stavove o savremenom političkom i ideološkom trendu borbe za prava žena.
„Lako je konfrontirati naše kulturne i društvene konvencije sa slobodom jedne žene. To je opšte mjesto. Balkan je leglo šovinističkih svinja skrivenih iza tradicije, porodičnih vrijednosti i vjere, ali teatar traži ozbiljne dileme da bi bio dobar, zanimljiv i bitan. Meni je Hasanaginica simbol za žensku pobunu i subverziju“, ističe Marunović.
Na planu aktuelizacije teme kaže da je želio da radnja bude „aktuelna na suludo ambicioznoj razini u odnosu na dane koje sad živimo“.
„Kad je Džoni Dep dobio parnicu protiv bivše žene, eho tog događaja je promijenio status žene u zapadnoj civilizaciji. Da ne govorimo o ehu nuklearne snage koji je MeToo pokret imao na konvencije“, napominje on.
Koliko su legitimni stubovi "pravde" za žene
Ističe da ga je u komadu zanimalo da preispituje jesu li legitimni ti stubovi "pravde" za žene, ako je, kako kaže, spektakl njihova krajnja ambicija.
„Ima li Holivud sa svojom cancel kulturom etičko pravo da diktira standarde sistema vrijednosti, na primjer? Da li je svaki model političko aktivističke priče za ženska prava suštinski netačan u odnosu na ono što žene žele od muškarca? Da li je bilo kakav ženski aktivizam zapravo odraz stereotipizacije, politička konstrukcija koja je usmjerena protiv individualnosti, u ovom slučaju polovine svih ljudi na svijetu“, pita Marunović.
Kad se sagledaju sve ove okolnosti, tražiti patern u kulturi on smatra da je suludo.
„O svemu tome smo u predstavi govorili brutalno iskreno. Mi smo generacija kojoj je porno industrija radikalno izmijenila granicu sloboda, ponašanja i načina na koji homosapienski vode ljubav hiljadama godina. Mi smo i generacija koju je nemoguće fascinirati, jer i najprljavije kutke mašte možemo jednim klikom gledati na internetu“, ukazuje Marunović.
Što sloboda znači za ženu i muškarca
Stava je i da je vrijeme da se hrabro redefiniše što zapravo sloboda znači i za ženu i za muškarca.
„Da li će u budućnosti muškarci koji će izgledati kao vikinzi ostajati kući i dojiti djecu, dok žene grade karijere? Je li to budućnost i inercija podivljalog liberalizma ili je rastući fašizam odgovor na takve apetite slobode u svom krstaškom pohodu osvajanja novih“, ukazuje Marunović.
Zapitao se, kaže, je li i dalje taboo pitati se da li je odsustvo slobode, odnosno nejednakost muško-ženskih optika, iskonska ili kulturološka stvar.
„Ima li žena pravo da prekine dojenje danas zbog sopstvene karijere, na primjer? Jedna od glumica iz predstave imala je strašno bolno iskustvo sa mastitisom, stanjem na koje ti gotovo niko ne skrene pažnju prije nego počnes da dojiš. Kažu da je bolnije od samog porođaja, a traje uporno, sedmicama. Kad je kod doktora otvorila opciju prestanka dojenja, on je izvrijeđao da je nenemajka. Nakon članka u magazinu posvećenom mastitisu, koji je postao viralan u Bosni, glumica je postala žrtva na hiljade najgorih uvreda“, kaže Marunović.
Ovo su, kako dodaje, teme o kojima niko ne govori, ali koje nas se tiču i koje će pred gledaoce staviti njegove Hasanaginice.
I to, kako napominje, nije sve…
„Na kom nivou je kultura seksa danas u urbanim, a na kom u ruralnim krajevima? Da li žene doživljavaju orgazme kao standardan čin seksa ili se on završava nakon muškarčevog? Šta je sa fenomenom sve češćeg nasilja u krevetu mladih, kao sredstvu da isprovociraju svoje zaštićene internet umove? Generacija koja mora da ima "safe word" u slučaju ekstremnih situacija - to govori dosta, zar ne?
Sve ove, i još druge tabu teme našeg vremena, građa su naše predstave "Hasanaginice", ističe Marunović.
Kako kaže, šta god da nam kulture budućnosti budu donosile, jedno je sigurno - mjeru ženske nejednakosti pamtiće po primjerima njene suberzije kao reakcije.
„Baš kao što vjekovima pamtimo onu Hasanaginicinu“, ističe Marunović.
Uzbudljiv proces pun kreativnih konflikata
Sa glumcima sarajevskog pozorište je, kako kaže, imao uzbudljiv, ali i dramatičan proces pun kreativnih konflikata.
„Za neke je ideologija komada bila u suprotnošću sa onom ličnom. Tako je nastao i inicijalni sukob, a kasnije i cijela naša predstava“, kaže Marunović.
Pojašnjava da se u predstavi se radi o tome da je mladi reditelj došao u pozorište da radi Hasanaginicu, a priča se razvija na situacije koje, svaka od njih ponaosob, tretira drugačiji ugao gledanja na temu koju sam vam opisao.
„Imamo ludicnu, hrabru i zanimljivu predstavu“, poručuje on.
Prizori iz života
Priča Marunovićevih "Hasanaginica" koja počinje ovako: „Emir je mladi, daroviti reditelj koji pažljivo gradi imidž nadobudnog, umjetnički orijentisanog alfa-mužjaka, jer u svojoj mladosti vjeruje da tako treba. Dolazi u ansambl Narodnog pozorišta da postavi savremenu verziju “Hasanaginice” i od prvog trenutka nailazi na otpor, jer u epohi “Me too” pokreta žene više nemaju želudac za takve autoritete, dok muškarci djeluju rasijano i umorno od svega“.
Zazvučalo nam je poznato…
„Jeste, lik reditelja u predstavi je u najvećoj mjeri inspirisan mojim iskustvima kao mladog umjetnika, koji postaje otac u trenutku kad mu se karijera i životne šanse otvaraju velikom brzinom“, otkrio je Marunović.
Ispričao nam je i jednu epizodu iz tog perioda.
„Kad se beba rodila i kada je trebalo da se zajedno fotografišemo za naslovnicu porodičnog magazina, prijateljica koja je PR ekspert ukazala je na moj imidž koji tada više priličio frontmenu rok benda nego mužu i ocu, uz savjet da, zbog tog nesklada, fotkanje nije dobra ideja. Partnerki sam tu dilemu saopštio 10 minuta pred dolazak novinara i fotografa u naš dom. Naravno, nastala je sočna, dramatična svađa. Novinari su nas praktično zatekli u njoj, a ja danas tu naslovnicu pamtim kao jednu od ljepših uspomena tog vremena“, iskren je Marunović.
To je, kako dodaje, jedna od scena u predstavi, a lična iskustva glumaca i dramaturškinje Kasnije Popović su takođe bile inspiracija za dramske sukobe.
Marunović priznaje da je bilo jako čudno i bizarno postavljati na scenu prizore iz sopstvenog života, ali i...
„Genijalno iskustvo!“, kaže Marunović.
Volio bih da moji sugrađani vide „Hasanaginice“
Imajuću u vidu saradnju između sarajevskog pozorišta i CNP-a u kojem Marunović radi, zanimalo nas je kada će crnogorska publika moći da vidi njegove „Hasanaginice“.
„Nikad nijedan moj projekat rađen van CNP-a nije gostovao u toj kući. Ne ulazeći ovom prilikom u razloge zašto je tako, nadam se da će se to u ovom slučaju promijeniti. Ako ostane pattern, onda je to sindrom mnogo veći od mene i mojih predstava. Onda je u pitanju politika. Razmišljajmo pozitivno. Volio bih da moji sugrađani vide „Hasanaginice“, ističe Marunović.
U predstavi igraju: Mak Čengić, Belma Salkunić, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Nerman Mahmutović, Mona Muratović, Ermin Sijamija, Jasna Diklić, Mediha Musliović i Milan Pavlović.
Za scenografiju je zadužena Marijela Hašimbegović, za kostimografiju Vanja Ciraj-Džudža, dok je muzika djelo Ivana Marovića. Asistentikinja dramaturgije i režije je Džejna Hodžić.
