Veliki crngorski pjesnik Radovan Zogović, u crtici „Igraj igraj međede!“, daleko-bliske 1937. godine („Naša stvarnost“, januar-februar) opisuje "književni rad" jedne (od nekolike) "crnogorske lovačko-feljtonističke trupe" u Beogradu. Koji su se, tada, prije toga i kasnije, utrkivali u dodvoravanju tamošnjem režimu. Uglavnom, da bi opravdali obilate apanaže, koje su uživali kao članovi porodica ili potomci "narodnih izaslanika" na Podgoričkoj skupštini.
"Trupa se već duže vremena nalazi u Beogradu i odsjela je u stražnjim prostorijama dvaju beogradskih listova. Trupa je preko ljeta pravila ferijalnu ekspediciju u Crnu Goru (još jedna ekspedicija u Crnu Goru!) i tamo je ulovila interesantan primjerak serdara, koga već prikazuje i dalje će ga prikazivati poštovanoj publici" - pojašnjava Zogović. Potom, citira najinteresantnije rečenice "vrlih lovaca-feljtonista o svom egzemplaru", koje su ispisivali u Pravdi i Politici i konstatuje: "Imam žalosnu sreću i čast da vam prikažem ljude koji su od svoje domovine napravili međeda na sindžiru, i vode ga po širokoj čaršiji i zarađuju uboge pare na njemu. Igra mečka, igraju i mečkari".
Zogović (komunista) idejno se razlikovao od većine članova "trupe" (čija imena navodi), a zanimljivo je i to da, osim jednog, nikada nijesu i u čemu postali viđenije ličnosti niti pisci te da su, kasnije, bili (aktivni) četnici. Ali, suština njegovog sarkazma i sprdanja nije u tome. Zamjera na sluganstvu srpskom režimu koji je kofere crnogorskih studenata i oficira godinama punio bombama i slao ih u Crnu Goru, što su, kako kaže, "igrali kako im drugi sviraju", što zbog novca ruže i kidišu na svoju domovinu.
Mogla bi ovo ovo da bude pomalo i tipična, slika crnogorskog (terazijskog) mentaliteta. Ali, nije.
Takođe veliki crnogorski pisac, vojvoda Marko Miljanov, nakon poraza na Novšiću (1879.godine), u okolnostima raznih intriga, bio je kinjen i pao u nemilost knjaza (Nikole), koji ga je i ponizio, raščinivši ga i kazavši mu da "ide u Kuče i na vrelu glavu tura hladne obloge".
Tada je, razumljivo, vojvoda (osim u svojim Kučima) naglo dobijao podršku iz Beograda i posebno postao interesantan za tajnu policiju i štampu. Kako svjedoči Simo Matavulj (u „Bilješkama jednog pisca“) sve do smrti, dvadesetak godina, opsijedali su ga "fojteri" (novinari), koji su nastojali da ga "uzdignu visoko", pišući stvarne ili izmišljene priče i legende o njegovom (navodnom) progonstvu. Udvarao mu se i strogi i neprokosnoveni autoritet srpske inteligencije i književne kritike Jovan Skerlić, dajući najviše ocjene Markovoj "visoko-moralnoj" prozi (iako se u toj analizi pokazuje da jezik „Primjera čojstva i junaštva“ Skerlić i nije previše razumio, već je za njega bilo najvažnije da je pisac i vojvoda Srbin...)
Jasno je, "fojteri" su (kako to čine i sada u slučaju nekih crnogorskih "intelektualaca" i "važnih opozicionih lidera", vojvodinu sudbinu hiperbolisali. Zapravo, panegirični članci, koji sadrže stvarnost ili posve izmišljene događaje, jedini cilj su imali da uvećaju opštu (obrenovićevsku) kampanju i odmazdu, odnosno svekoliko vrijeđanje knjaza "izdajnika" i "nevjerničke" Crne Gore.
Međutim, u Kučima, gdje se povukao i više godina živio bez penzije i relativno siromašno, kao i ostali saplemenici, vojvoda je gostio te i druge znatiželjnike za njegov život, za sukob sa knjazom (medju kojima i Jozefa Holečeka) ali je izbjegavao da govori o ličnim odnosima.
Beogradski novinari nijesu odustajali: kada je vojvoda (1893) kraće boravio u Srbiji i Vojvodini, skolili su ga isključivo pitanjima o knjaževoj ličnosti, porodici i prijateljima. Pitanja su bila sročena takoda su se prosto neizbježno očekivali "adekvatni" odgovori. Koji će uveseljavati beogradski dvor i od kojih će i oni (novinari) imati neke koristi.
Međutim, i tada ih je kučki junak i moralna veličina - razočarao. Kada je saslušao njihovu zluradu i pohlepnu znatiželju, dostojanstveno se mašio brka i kazao: "Đeco moja, sve što sam ima da kažem mom Gospodaru, reka sam mu na Cetinju. U čelo. Ođe, o mome knjazu i mojoj mi miloj domovini, neću reć ni jednu poganu".
Da podsjetim: Zogović je najveći dio života (od 1935 godine pa do smti), proveo u Beogradu, ali Crnu Goru nije nazvao "zemljom izdajnika" ni kada su ga 1949. godine crnogorski političari ostavili na cjedilu. Naprotiv, čitavog zivota je potencirao crnogorsku samobitnost, iako je zbog toga baš u Beogradu bio progonjen. Zar nije i kučki vojovoda, koji je pisao o čojstvu drugih, pokazao i svoje dostojanstvo, i kada se radilo o oholom, surevnjivom i przničavom knjazu, koji to nije zasluživao.
I Pravda je bila profesionalna, pa je o Zogovićevom i vojvodinom postupku izvijestila čitaoce. Za razliku od (većine) sadašnjih (srpskih i crnogorskih "nezavisnih") medija koji nikada ne obavijeste (i) da mnogi Crnogorci odbijaju njihove ponude za pljuvačke intervjue po jedinoj im (domovini).
