Da je život nastao iz vode, te da u vodi i u njenim dubinama tražimo kosmogonijsku povezanost svega sa svim, potvrđuje likovni opus Dragana Pečurice, slikara sa hercegnovske obale, čiji horizonti zrače vječnim bojama znamenitih umjetnika ovog grada.
Gledajući te njegove majstorije, potvrđuju se istine da mistika sudbinski i metafizički iznova izranja auru osobene umjetničke planete najljepših boja Herceg Novog, čiju znamenitu tradiciju krasi i likovni rukopis Dragana Pečurice.
Na platnima motivskih razmeđa između književne fantastike i filma, tako reći, između Felinijevih likova kojima krila rastu do neba i dramskog propitivačko- egzistencijalnog teksta, ko jesmo i zašto jesmo, u prostoru i vremenu, Pečurica kreira likovni svijet, originalan, dinamičan, maštovit i nadasve uzvišeno magičan. A mašta i igra sijamski su blizanci svijeta koji traje. Svijeta koji u snoviđenju opstaje.
To je svijet u neprekinutom kretanju koji iznova traži nove dimenzije prikazivačkih uloga koje se na graničnim linijama imaginarnog, realnog i nadrealnog, svjesnog i podsvjesnog, smjenjuju i mijenjaju, a opet ostaju na svoj način isti. Istost likovne poetike kao filozofskog iskustva i bića i bitka.
A to likovno biće i duh kod Pečurice uvjerljivo prikazuju procese i perspektive mogućih svjetova u kojima se poništava svaka pomisao na linearnu stvarnost predvidivog svijeta. Uostalom, predvidivost i logika nijesu djelovi svijeta umjetnosti.
Imaginacija, mašta i igra izmiču svakoj predvidivosti, zato i stanuju u carstvu nedokučivih dimenzija duha. A maštati znači živjeti široko u ničim omeđenim prostorima, gdje se briše granica mogućeg i nemogućeg, vidljivog i nevidljivog, što Pečurica uvjerljivo artikuliše provocirajući kod posmatrača percepciju i čulno bilo ne-mogućih svjetova.
A od tih Pečuricinih svjetova likovnog iskaza posmatrač će, shodno svom intuitivnom perceptu, te podražajima ne-očekivanog, sagraditi svoj osoben svijet. I pride, istinu tog svijeta, kao odgovor umjetnosti na nemoguće.
U tom umjetničkom magnovenju imate osjećaj kao da Pečuricina platna rađaju izaštitnički uzdižu propitivačko ironijski osmijeh kao fascinantan legat intuitivnih dijaloga o razmjerama posljedica sveopšteg civilizacijskog haosa koji nas preplavljuje i vuče u ambis ništavila.
Ne manje, Draganova platna su i svojevrstan bijeg od bezdušnog svijeta plastične konzumerističke kulture ovog vijeka, u kome većina ljudi nekritički stvarnost i život prepušta kratkovidom pogledu virtuelnog ekranskog spektakla.
I tako, u dijaloškom rasponu između Kamija, Kafke, Sartra, Prusta, Džojsa, Pečuricin likovni mikrokosmos, kao glas neizrecivog, uvjerljivi je i refleks i tumač svjetala makrokosmosa u čijim se nesavršenim orbitama prelama i mašta i želja i moć i fantazam, sve skupa sa razlivenim energijama bez unaprijed zadatog cilja, mjesta i vremena.
Uostalom, i platna Dragana Pečurice su bezvremena, znalački dorasla otvorenostivječitih pitanja svrhe i uloge umjetnika i umjetnosti. Toj ulozi Pečurica odgovara onako kako i dolikuje propitivačkom habitusu umjetničke djelatne sumnje, potvrđujući da je vrh slikarskog kista prostor najveće slobode u kojoj su vrhovi ti duhovni toposi ontološke kolijevke vječno tragalačkog bića u heraklitovski neprekidnoj napetosti svojih suprotnosti.
