Podsticaj da biramo stranu svojstven je našoj vrsti. Psiholozi ukazuju na našu želju da budemo sigurni pridruživanjem grupama s kojima imamo sličnosti, strah od nepoznatog i sujetu; želimo sebe da smatramo boljima ili pametnijima od drugih. Ove osobine su ukorijenjene. U dobru ili zlu, mi smo klanska bića i ovo je u velikoj mjeri oblikovalo našu istoriju.
Kao dijete Evrope, moj vlastiti život rano je srušen s puta Hitlerovom koncepcijom „mi protiv njih“, a kasnije Staljinovom ideološkom. Dok sam bila u vladi, svakodnevno sam se bavila rivalstvima preplavljenim krvlju na Balkanu, Kavkazu, Africi i Bliskom Istoku. Tih godina Sjedinjene Američke Države naporno su radile kako bi pomogle zemljama u dalekim krajevima da ohlade sukobe povezane s etničkom pripadnošću, religijom, rasom i političkom filozofijom. Time smo ukazali na našu naciju kao pravi primjer; često navodeći geslo E Pluribus Unum, od mnogih – jedno.
Sada, čak i dok se pripremamo za inauguraciju novog predsjednika, ne vidimo sebe kao model. U našoj zemlji pokrenute su neizmjerno destruktivne snage. Trend je evidentan najmanje četvrt vijeka, ali je u posljednje četiri godine poprimio snagu uragana. Ovo je dotaklo naše nerve. Politički skupovi prerasli su u izložbe mržnje. Javnim ličnostima se prijeti i maltretiraju ih, a domovi im se uništavaju. Rasprave su potisnute urlanjem. Demokratske institucije su na veoma visokom nivou potkopane i ismijavane. Istraživanja pokazuju da sve veći broj Amerikanaca na partijske protivnike ne gleda samo kao na zabludu već i na agente zla. Svakoga dana naše pristranosti pojačavaju emitovane vijesti i izvori društvenih mreža koje odaberemo, kao i naklonjeni ljudi s kojima se družimo.
Mnogi među nama očigledno bi radije da žive u zemlji u kojoj nama ostalima, tj. „njima“, nije mjesto. Ovaj stav direktno je doveo do debakla kojem smo svjedočili 6. januara, kada je rulja provalila u američki Kapitol podržavajući napore republikanskog predsjednika da preokrene zakoniti rezultat nacionalnih izbora. Nije teško zamisliti da bi osnivač njegove stranke Abraham Linkoln zbog toga zaplakao.
U današnjim ne tako Sjedinjenim Državama moramo priznati da se naše podjele šire i dalje od pitanja političke pripadnosti, uključujući religiju, rasu, pol, obrazovanje, etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju i urbano naspram ruralnog. Suočeni s ovom stvarnošću, mnogi građani dolaze u iskušenje ili da se povuku dublje u svoj identitet svojih grupa ili da pobožno insistiraju na tome da su takve kategorije nebitne i da ne bi trebalo da budu važne. Ni jedan ni drugi pristup ne funkcionišu.
Pogoršanje naših razlika jedan je put do katastrofe; njihovo negiranje je drugi. Umjesto da maštamo o harmoniji koja je nedostižna, trebalo bi da se fokusiramo na to da naša neizbježna neslaganja vode kad god je moguće do konstruktivnih ishoda. Demokratija je osmišljena da pomogne takvom procesu, zasnovanom na premisi - koja je posljednjih godina bila strogo testirana – da će glasači na kraju više voljeti graditelje i iscjelitelje nego nasilnike i rušioce.
Pogoršanje naših razlika jedan je put do katastrofe; njihovo negiranje je drugi. Umjesto da maštamo o harmoniji koja je nedostižna, trebalo bi da se fokusiramo na to da naša neizbježna neslaganja vode kad god je moguće do konstruktivnih ishoda.
Kako se približavam sredini svoje devete decenije, vidim svjetlucanje svjetlosti usred tame. Odziv birača ove godine bio je rekordno visok. Novoizabrani predsjednik Bajden dao je tačno pravi ton, a sudije i zvaničnici u ključnim swing državama zaslužuju medalje za hrabrost. Nedavni račun za pomoć u slučaju pandemije iako nesavršen, poklon je umjerenih na objema stranama. Senator Mekonel i neki drugi republikanski lideri, nakon predugog čekanja, na kraju su odabrali lojalnost Ustavu, umjesto poštovanja dementnog vrhovnog komandanta.
Trebalo bi da budemo svjesni i da je Amerika u prošlosti pokazala otpornost kada se suočavala s oštrim podjelama, uključujući i građanski rat. Kao zemlja imamo naviku skretanja u jednom ili drugom pravcu prije nego što nam se oporavi osjećaj ravnoteže. Za vrijeme otkako sam odrasla naše biračko tijelo je devet puta prebacilo kontrolu nad Bijelom kućom s jedne stranke na drugu.
S obzirom na naše nacionalno iskustvo (i svjetsku istoriju) mora da bude jasno da nijedna grupa nema monopol nad istinom ili vrlinom. Kako god mi poimali „nas“, imamo dovoljno osnova za poniznost. Mogu govoriti samo u svoje ime, ali mnogo sam puta pogriješila. Moji stavovi i mišljenja se uvijek mijenjaju kako učim više i možda tu i tamo zaboravim nekoliko stvari. Nema sumnje da svi imamo pravo međusobno da se svađamo; to je demokratski način.
Ali mi smo takođe odgovorni da iskreno razgovaramo i pažljivo slušamo, prepoznamo svoje greške i suzdržavamo se od postavljanja dehumanizujućih etiketa na one s kojima nijesmo saglasni. Bilo bi korisno i ako profesionalna politička klasa prestane da opisuje Ameriku kao podijeljenu između crvenih i plavih. Navika je lijena i beskorisna, a slika koju stvara u suprotnosti je sa zajedničkim potrebama, težnjama i vrijednostima većine građana.
Bez obzira na nedavnu pometnju, mi ostajemo jedna, a ne dvije države. Postoji neizmjerna ludost u pomisli da, samo zato što imamo važne razlike, Amerikanci nemaju ništa zajedničko ili jednako važno. U nedostatku tog uvjerenja, ne bismo imali ni sposobnost ni kredibilitet da vodimo na međunarodnom nivou. Kod kuće samo djelujući po toj osudi možemo izbjeći paralizu. Ubuduće, zagovarajmo energično u ime razloga koji nas se tiču pojedinaca ili grupa; ali nemojmo nikada zaboraviti da pripadamo i većem krugu. Bez obzira na to kako definisali „nas“; bez obzira na to kako definisali „njih“; „Mi, ljudi“ (We, the people - uvodne riječi preambule Ustava SAD) je inkluzivna fraza.
