U Crnoj Gori je od 30. avgusta 2020. godine na vlasti Srpska pravoslavna crkva, združena sa prosrpskim političkim blokom, a cilj im je da slome ustavni poredak i anektiraju našu zemlju Srbiji – ocijenio je u razgovoru za Pobjedu poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolit Mihailo.
Sve svoje moći, ističe on, uperili su ka tom cilju.
– Jedan od instrumenata im je takozvani „Otvoreni Balkan“. U osnovi, to je koncept koji podrazumijeva uklanjanje granica između Srbije, Kosova, Albanije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, i tako širom otvori „vrata“ neometanome privrednom, finansijskom i političkom uplivu, u našem slučaju, Srbije u Crnu Goru. To je i smisao budućega popisa stanovništva. Organizuje se pod pretpostavkom da će se na popisu većina stanovništva iskazati kao Srbi, nakon čega bi sljedovao referendum o aneksiji. Stoga se i vodi bezočna kampanja iz Beograda, Banjaluke i Podgorice koja se izruguje sa svim crnogorskim – upozorava vladika Mihailo.
Beograd je tu kampanju, kako kaže, intenzivirao devedesetih, od kada su Crnogorci i Crnogorke, kao i Crnogorska pravoslavna crkva, uskraćeni za svoja prava.
– Ni bivša, kao i sadašnja vlast, nijesu bile naklonjene CPC. Združene sa Srpskom crkvom gonili su je i gone, raspinjali i raspinju, po ugledu na gonjenja hrišćana u vrijeme cara Dioklecijana. To potvrđuje „Temeljni ugovor“ sklopljen sa SPC koji svetosavskoj crkvi daje arbitražni status u državnim i političkim pitanjima i ustoličuje je u statusu vladajućega političkoga ideologa i arbitra u pitanjima ekonomije, kulture, kulturnog nasljeđa. Crnogorska pravoslavna crkva je raspeta i gonjena u korist Srbije i njenih interesa – kategoričan je mitropolit.
ODGOVORNOST STARE VLASTI
Mitropolit posebno naglašava činjenicu da su ranije vlasti najviše odgovorne što je Crkva Srbije u našoj zemlji stekla status nedodirljivosti, uz konstataciju da „nijesu ove nove vlasti upisale crkvenu imovinu, crnogorsko sakralno i kulturno nasljeđe u vlasništvo Srpske crkve“.
– Taj posao su uradile prethodne. Počev od 1990. pa do 2020. godine, dok nijesu poraženi na izborima. Te vlasti su na SPC, a indirektno na Srbiju, svjesno upisale 12,3 kvadratna kilometra crkvenoga zemljišta, skoro sve od ukupno 720 crkava i 83 manastira, sem Cetinjskoga, koji se nijesu usudili da upišu na SPC, zbog očekivanoga otpora Cetinjana. Nove vlasti su samo potpisale „Temeljni ugovor“ sa Srpskom crkvom, kojim su se obavezale da će na nju upisati preostalu crkvenu imovinu. Bivši ministri kulture, direktori Uprave za nekretnine, direktori Zavoda za zaštitu kulturne baštine i nadležne inspekcije ismijavali su zakone zemlje kojoj su se zakleli na vjernost. Korumpirani, sarađivali su sa Srpskom crkvom, izdajući interese Crne Gore i prodajući ih za Judine srebrenjake. Tako su se nezakonito bogatili. Zakon o porijeklu imovine, čije je pisanje u toku, daje pravni osnov da se ta činjenica utvrdi i sankcioniše. U tom slučaju, uparen sa Krivičnim zakonikom, daje mogućnost da se krivci gone i za veleizdaju, kao najteži obilik najtežih krivičnih djela, za koje je zaprijećena najteža kazna. A oni je zaslužuju – poručio je mitropolit Mihailo.
Prethodne vlasti, ističe on, jedine su odgovorne što je Crkva Srbije decenijama devastirala crnogorske pravoslavne hramove i crkve, brišući svaki trag naše kulture i tradicije.
– Godinama smo podnosili zahtjeve za ispravku grešaka u katastru i tužbe koje je bivša vlast ismijavala. Cijela država je bila s ruke Srpskoj crkvi, posebno sudovi i Ministarstvo finansija, koje je nadležno u drugom stepenu upravnoga postupka, bili su se stavili u službu Srbije i Srpske crkve u Crnoj Gori. Dok je sam državni vrh, združen sa rukovodstvima suverenističkih partija, koristio Crnogorsku crkvu i crkvenu kulturnu baštinu kao robu kojom su trgovali sa Srbijom. Tako je Srbija dobijala u pośed crnogorsku teritoriju i kulturnu baštinu, a vlast je neometano mogla da se bogati na račun države. Bijes državnog vrha, zbog samog postojanja Crnogorske crkve, išao je dotle da ni po koju cijenu nijesu šćeli da nam dodijele placeve za gradnju sabornih crkava u Podgorici i Baru. Taj isti državni vrh namjeravao je i da anektira Crnogorsku u korist Srpske crkve, promijenjenoga imena u pravoslavna crkva. S ciljem da u korist Srbije zatre i samo crnogorsko ime. Bogu fala, to im nije uspjelo, niti će – poručio je vladika.
PITANJE AUTOKEFALNOSTI
Bez obzira na ovakav status u Crnoj Gori, vladika očekuje da će u Vaseljenskoj patrijaršiji biti pokrenuto pitanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.
– Crnogorska pravoslavna crkva je bila priznata od Vaseljenske patrijaršije i svih pomjesnih pravoslavnih crkava. Zato je prije izvjesnog vremena carigradski patrijarh izjavio da će se priznati autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Njegov najbliži saradnik, Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit Danilo je to potvrdio riječima da Crnogorska pravoslavna crkva treba da dobije autokefalnost – podsjeća poglavar CPC.
BOLJA VREMENA
No, iako se Crkva vjerujućih pravoslavnih Crnogorki i Crnogoraca suočava sa ozbiljnim problemima, mitropolit Mihailo siguran je da dolaze bolja vremena, a u budućem procesu vraćanja autokefalnosti CPC očekuje podršku Ukrajinske pravoslavne crkve.
– Kontakti između Crne Gore i Ukrajine datiraju još iz vremena vladike Vasilija (1755-1766). Petar Drugi Petrović Njegoš bio je u prijateljskim odnosima sa ukrajinskim pjesnikom Ševčenkom. U periodu od 1848. do 1918. u Ukrajini su studirala 84 crnogorska studenta, i to u Svetom Kijevu, kako ga naziva Njegoš u Gorskom vijencu. Jedan od crnogorskih stipendista bio je sveštenik Milo Kapa koji je napisao istoriju Crnogorske crkve. A ukrajinski teolog i istoričar Oleksandar Lotocki objavio je knjigu o autokefalnim crkvama, u kojoj pominje i samostalnu Autokefalnu crnogorsku crkvu. Dokaz tih dugih i dubokih veza između naša dva naroda, bila je i svojevremena pośeta Crnoj Gori Njegove Svetosti, patrijarha Ukrajinske crkve gospodina Filareta. Sa Trga kralja Nikole na Cetinju, Njegova Svetost je govorila upravo o prijateljstvu naša dva naroda – podsjeća mitropolit Mihailo.
Vladika vjeruje i u građanske i proevropske snage, jer je, kako kaže, sada i njima jasno da je u pitanju opstanak Crne Gore kao države i nas kao naroda.
– I pored svih okolnosti koje nijesu s ruke suverenističkim, građanskim i proevropskim snagama, od kojih zavisi budućnost, opstanak i prosperitet Crne Gore, znam i siguran sam da će se ponovo gordo zavijorit crnogorski barjak i zvona s Cetinjskoga manastira objaviti još jednu crnogorsku pobjedu – zaključio je mitropolit Mihailo.
Crkva Srbije u Crnu Goru je ušla srpskim mačem
Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve siguran je da će uticaj Crkve Srbije vremenom slabiti u Crnoj Gori.
– Predśednik Vlade u tehničkom mandatu Dritan Abazović svojevremeno je izjavio da bi mu bila posebna čast da potpiše „temeljni ugovor“ i da su u Crnoj Gori ugroženi Srbi i Srpska crkva. Ne tako davno, negirao je genocid u Srebrenici. A mitropolit koji ga je ustoličio, Joanikije, prizivao je nesreću, nazivajuću Crnu Goru „malom Ukrajinom“. Očito priželjkuje Crnoj Gori sudbinu Srebrenice, Vukovara i Dubrovnika, posebno Cetinju. Dok srpski patrijarh Porfirije (u prijevodu plavetni), bivši rok muzičar, negira postojanje makedonske nacije. Bio je iznenađen i šokiran izjavom vaseljenskoga patrijarha Vartolomeja, da je Pravoslava crkva u Bugarskoj majka crkva Ohridskoj arhiepiskopiji, što je činjenica. Kao što je činjenica da je Srpska crkva dobila tomos tek 1922. godine. Do tada je bila nekanonska organizacija koja je silom gazila kanone, šireći se silom mača na tuđe teritorije i „šireći jevanđelje tamo đe je poznato“. Što se grbo rodi, to vrijeme ne ispravi. A Srpska crkva u Crnoj Gori „grbo se rodila“, došla na vrhovima srpskoga mača, i moraće da se povuče sa crnogorske teritorije – kategoričan je mitropolit Mihailo.
Od avgusta 2020. na računu CPC samo jedna uplata od države
Crnogorska pravoslavna crkva je od avgusta 2020. godine do danas, od države, odnosno Vlade dobila, kako kaže vladika Mihailo, „jednu uplatu u iznosu od 5.389 eura“.
– Od obnavljanja autokefalnosti naše crkve 1993. do 2005. godine Crnogorska crkva je živjela od milodara vjerujućih. Tek od 2005. pa do 2020. godine dobijali smo bijednu novčanu pomoć od države u mjesečnom iznosu od oko 4.000 eura. S tim novcem je trebalo da podmirimo potrebe cijele Crkve, koja ima 26 klirika. A u ovih dvije godine i kusur od države je stigla jedna uplata – kaže poglavar CPC.
