Oni koji su hajku naredili znaju da to nema veze sa životom. Uostalom, čak su i na beogradskoj državnoj televiziji, nimalo sklonoj crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću, isto takvi analitičari to hapšenje povezali sa odlukom Demokratske partije socijalista da (zbog usvajanja nacrta Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom) uskrati povjerenje vladi Dritana Abazovića. Prosto rečeno, protumačili su taj čin kao političku osvetu.
Prevazilazi, međutim, ovaj slučaj dimenzije običnog političkog obračuna, odnosno želje – što je druga strana iste medalje – da se populističkim potezima u biračkom tijelu probude najniže strasti i obezbijedi podrška na sljedećim izborima. Kao što je s Miroslavom Miškovićem uradio Aleksandar Vučić, čiji je, kažu poznavaoci, Abazović veliki poklonik i marljivi učenik. Čak i da ne uzmemo zdravo za gotovo – mada demanti ni sa koje strane nije stigao – da Abazovićev brat i partnerka srpske premijerke Ane Brnabić otvaraju privatnu zdravstvenu kliniku u nekadašnjoj zgradi BIGZ-a koju je nedavno kupio Siniša Mali.
Vukotićevo hapšenje, to je ključno, ima mnogo veću težinu. Mišković je privrednik, zagledan u se i u svoje kljuse. Vukotić je idejni vođa, ideolog ekonomskog (i opšte društvenog) razvoja zasnovanog na liberalnim načelima i zapadnoevropskim vrijednostima (što će se kasnije pokazati kao temelj crnogorske državnosti). Zbog toga je postao ministar za privatizaciju u vladi Ante Markovića.
Nije Vukotiću prvi put da ga vlast hapsi. Uhapšen je ubrzo pošto je Marković otjeran sa manje-više istim optužbama kao ovim danas. Naravno, suđenja nije ni bilo.
To mu nije smetalo – a ni onima koji su ga hapsili, ali su se u međuvremenu opametili – da postane kreator crnogorske vaučerske privatizacije. I zbog toga je (do današnjeg dana, zapravo) optuživan. Navodno zato što zaposleni o privatizaciji nisu bili dovoljno informisani. U stvari, radnici su dobro znali kakva su njihova preduzeća, pa su brže-bolje prodavali svoje akcije.
Nije se Vukotić zamjerio samo radničkoj nego i političkoj klasi. Predlagao je da Crna Gora bude „mikrodržava“. Dakle, sa mnogo manje administracije, sa nekom vrstom predsjedničkog sistema, bez vlade, sa mnogo manjim brojem poslanika. Ideja nije prošla jer nije odgovarala političarima.
Pokušao je i da, približavajući ga životu, tj. preduzetništvu i biznisu, reformiše državni univerzitet. Suočen sa ogromnim otporom (uz pomoć Mila Đukanovića – što će mu donijeti mnogo glavobolje – i Dragana Vukčevića, aktuelnog predsjednika Crnogorske akademije nauka) osnovao je svoj univerzitet. Angažovao je profesore iz cijelog svijeta, između ostalog i „svjetske zvijezde“ poput Svetozara Stiva Pejovića i Enrika Kolombata, ali i mnogo profesora iz Beograda – Iliju Vujačića, Aleksandru Jovanović, Boška Živkovića, Čedomira Čupića, Žarka Trebješanina...
Početkom ove godine UDG je potpisao dvadesetogodišnji ugovor o strateškoj saradnji sa američkim Arizona State University, koji je prema US News and World Report posljednjih sedam uzastopnih godina rangiran kao najinovativniji univerzitet u SAD-u.
Malo je ljudi koji su u posljednjih tridesetak godina toliko doprinijeli samoosvješćivanju i emancipaciji crnogorskog društva. U tome je glavna krivica Veselina Vukotića.
