Jakov Milatović, mlađani kandidat populističko-demagoške i klijentelističke partije naziva "Evropa sad" na izborima za predsjednika Crne Gore, pokazao je da je politički i ideološki osoba sklona raznim partijskim mijenama i mutacijama.
Od mladog poklonika SNP-a, koja mu je očito bila izvorište i inspiracijaidejnih i političkih stremljenja (inače, partije koja je bila nekad tvrdokorni sljedbenik i poslušnik katastrofalnog Miloševićevog režima sve do njegovog pada s vlasti 2000), te preko glasača i podržavaoca Demokrata Alekse Bečića i Demokratskog (alijas Dražinog) fronta i "vjernog" (ali samo do ure) pristaše nosioca liste na izborima 2020. crkveno-partijske koalicije zvane "Zajedno za budućnost Crne Gore" Zdravka Krivokapića (čiji je bio jedan od omiljenih ministara ili bolje reći "apostola" u "apostolskoj" vladi-SIC!!!) do potpredsjednika nove političke partije "Pokreta Evropa sad" uspio je za kratko vrijeme napraviti toliko partijsko-političkih transformacija da ako ovako nastavi nadmašiće i čuvenog rekordera Gorana Danilovića, koji je, takođe, predsjednički kandidat na ovim izborima.
Uzgred i u ovom kontekstu rečeno, valja podsjetiti koje su to političke partije u kojima je od 1990. do danas bio Goran Danilović. To su bile: SK CG, DPS, Narodna stranka, Srpska narodna stranka, Nova srpska demokratija, Demos i Ujedinjena Crna Gora...Ukupno je g. Danilović, do sada, promijenio SEDAM PARTIJA. Kažem do sada, što ne znači da je proces u tom smislu završen. Za sad je Danilović u "Ujedinjenoj Crnoj Gori".
Jakov Milatović se usidrio, bar za sada, u Pokretu Evropa sad, nakon što se na ranijim izborima opredjeljivao za već rečene političke partije, otkad je stekao biračko pravo. Ako je makar suditi po njegovim javnim iskazima. Znači, dosljednost mu nije vrlina, ali njegovo je legalno i legitimno pravo da se opredjeljuje po vlastitom nahođenju, ambicijama ili interesu.
Budući da je Milatović priznao u skorašnjem medijskom promotivnom nastupu da je glasao jedne rede i za Demokrate Alekse Bečića logično je bilo da je time indirektno priznao i da nije radosniji ništa što je Crna Gora primljena u članstvo NATO-a, ako znamo činjenicu da ni da Bečićeve Demokrate, ni SNP, kao ni DF (Dražin) front i nadasve URA nijesu 2017. glasali u Skupštini za prijem Crne Gore u Sjeveroatlanski savez.
Kod Milatovića je ambalaža malo drugačija od DF-a i Bečića, ali oni su prirodno bliski u politici
To može svjedočiti i o stanovitim, ne tako davnim, političkim i ideološkim uvjerenjima Jakova Milatovića, koje ilustruje činjenica da je javno priznao kako se svojedobno opredijelio da podrži onu partiju koja nije bila za integraciju Crne Gore u NATO.
On je, takođe, pretjerano samouvjereno izjavio da će sigurno ući u drugi krug predsjedničkih izbora i da će glasati za sebe (to je i logično da će za sebe glasati). Uz to, propagandno je saopštio da se ni hipotetički ne može desiti da ne prođe kao kandidat u drugi krug (to se, naravno, može desiti i nadam se da neće ući u drugi krug), ali uprkos tome Milatović je (da ne bi ostavio bilo kakvu dilemu) rekao da neće glasati za predsjednika Crne Gore gospodina Mila Đukanovića u drugom krugu.
To smo očekivali ili, preciznije rečeno, znali i da nam nije javno priznao. Jasno je, ako nas iskustvo može naučiti, a sigurno je da može, da će, osnovano predviđamo, Milatović ako se ne kvalifikuje u drugi krug predsjedničkih izbora, glasati za jednog od kandidata koji su njemu-demagogu po svemu bliskiji a to su Aleksa Bečić ili Andrija Mandić, koji god bi se eventualno i potencijalno od njih dvojice plasirao u drugi izborni krug. Ako se plasira ijedan od njih.
Milatović je time jasno očitovao svoje političke stavove i predstavio sebe u smislu emanacije činjenice da ipak plod kruške ne pada dalje no baš ispod kruške. To znači da Milatović pripada suštinski tom idejnom i političkom miljeu, koji se značajnije, uprkos svim foliranjima i demagoškim parolama, ne razlikuje mnogo od DF i Demokrata, koje je između ostalog, objedinjavao i litijaški odnosno klerikalni velikosrpski proces od 2020. godine.
Samo kod Milatovića ambalaža je malo drugačija od DF-a i Bečića, ali oni su prirodno bliski i koalicioni su partneri u politici, što su i dokazali dogovorom i sporazumom nakon nedavnih lokalnih izbora u Podgorici. I u pojedinim drugim opštinama.
Da zaključim, glasati za Jakova Milatovića, po mom mišljenju, nije rješenje za dobrobit Crne Gore. Naprotiv, smatram da bi to bilo pogrešno jer on je jedan od prvaka partije koju predvode politički hipokriti, manipulatori i obmanjivači. Glasati za Milatovića nije, sem kozmetički, bitnije različito u odnosu na opredjeljenje da se glasa za Andriju Mandića. Razlika je u tome da je Mandić makar otvoreniji i iskreniji od njega, a Milatović mu je, kao i Bečiću idejno i politički blizak, iako simulira da je drugačiji u političkoj i ideološkoj ravni. A nije, naravno. Simulacija je u pitanju. Dva lica iste medalje.
Sve u svemu, i Milatović i Mandić i Bečić su pogrešan izbor. Tako makar ja mislim. Ne bi bilo dobro da se za predsjednika Crne Gore izabere neko od onih kandidata koji su politički i ideološki pitomci crkve Srbije ili zagovornici i promoteri njenih interesa, koji su u opreci za interesima države Crne Gore. I cijenim da se to neće desiti.
