Ova knjiga u izdanju „Službenog glasnika“ koju je preveo Lazar Macura biće predstavljena na predstojećem sajmu knjigu, a ser Roberts biće sljedeće nedjelje i gost Beograda. „Blic“ prenosi nekoliko djelova iz knjige.
Ostavite Kosovo
Razgovori s Miloševićem o Kosovu nijesu se vrtjeli ukrug, nego su prije bili paralele koje se nikad ne sastaju. „Nije vaša stvar. Ne gurajte nos u to!“, glasio bi uljudan rezime. Iz prve ruke, zajedno sa lordom Ovenom i Torvaldom Stoltenbergom početkom 1995, vidio sam koliko je to neuralgična tema za Miloševića. Kasnije u toku te godine, na sastanku između Malkoma Rifkinda i Miloševića, upravo pred Dejton, ministar spoljnih poslova i ja pritisli smo snažno Miloševića potrebom političkog napretka u vezi sa Kosovom. Odgovorio je da ima na umu stvaranje regionalnih skupština tamo gdje Srbi nijesu većina. Pitali smo ga o roku; rekao je da će to biti uskoro. Uprkos tome što sam ga redovno podsjećao na dato obećanje, Milošević je stalno izvrdavao.
Monsinjor Palja
Međutim, ubrzo poslije Rifkindove posjete, posjetio sam u Rimu monsinjora Palju, koji je bio uključen u tajne pregovore o približavanju između Srba i Albanaca u oblasti obrazovanja. Milošević ga je opisao kao papinog Kisindžera... Jedan od njegovih ciljeva, osim srpsko-albanskog približavanja na Kosovu, bilo je otopljavanje odnosa između Vatikana i SPC. Palja je Miloševiću donio poruku od pape u kojoj se kaže da bi se on radovao mogućnosti da posjeti Srbiju. Pitao sam Miloševića koje su realne šanse da papa dođe u posjetu. Rekao je da on radi sa umjerenijim pravoslavnim vladikama, što je samo po sebi kontradiktorno, jer sve odluke donosi Sinod.
Bolji od opozicije
Podsjećao je London da je Milošević sklon da, kao prvosveštenik haosa i sukoba, izazove probleme u jednoj oblasti kada je suočen sa poteškoćama i obrtima u nekoj drugoj. Sjetio sam se da je postojao trenutak velike opasnosti za vrijeme uličnih demonstracija u zimu 1996-1997. godine, kada je zapaljiva situacija na Kosovu mogla da „postane kritična“. Međutim, Milošević nije nikad dobio jasnu priliku budući da su kosovski Albanci bili obazrivo uzdržani i dovoljno realni da znaju da je malo vjerovatno da opozicija preuzme vlast u Srbiji. A ako i preuzme, još manje je vjerovatno da će ona ponuditi značajne ustupke aspiracijama kosovskih Albanaca.
Demaći sušta suprotnost Rugovi
Adem Demaći je bio sušta suprotnost Rugovi. Snažna, dinamična ličnost, uvjerljiv, temperamentan i plahovit u gestovima i govoru. Ipak, reagovao je pozitivno na mnoge moje sugestije, bio je spreman da u njima vidi nešto dobro i nagovještavao je da može da bude fleksibilan. Nije bilo iznenađenje da je Demaći kasnije imenovan za političkog predstavnika OVK.
Tražio sam od Rugove da izađe na izbore u Srbiji
Mnogo puta sam se sreo s Ibrahimom Rugovom. Rugova mi je opisivao koliko je strašna represija i to mi je slikovito predstavljao. Zatim bi zatražio međunarodnu pomoć i priznavanje nezavisnosti Kosova, možda za početak u prelaznom procesu nadzora UN. Pohvalio bih Rugovinu uzdržanost prema tolikim provokacijama, ali bih ga savjetovao da kao dobar demokrata učestvuje u normalnom političkom životu. DSK i druge albanske partije mogle bi da izvrše značajan uticaj na lokalnom, republičkom i saveznom nivou vlasti ako bi učestvovale na izborima. Rugova mi je objašnjavao da bi učestvovanje na izborima kompromitovalo njegov čvrst stav nepriznavanja srpske države.
Rugova je uvijek bio izuzetno srdačan, obavezno bi se ljubio, razgovarali smo na francuskom budući da on nije želio da govori na srpskohrvatskom. Poslije otprilike jedna sat, otišli bismo u njegov omiljeni restoran, gdje se njegov dolazak tretirao kao državna posjeta. Gosti i osoblje restorana ustali bi kad bi Rugova ušao. Tvrdio je da njegovi tjelohranitelji insistiraju na tome da sjedi uvijek na istom mjestu, okrenut leđima prema spoljnom zidu.
