Današnji minus na Cetinju podsjeti nas na dekadenciju koju živimo u svakom smislu.
Nekako brojniji nego obično na protestima, na Cetinju povodom tragičnih zbivanja, u vezi sa masovnim ubistvima, otriježnjeni činjenicom da su studentski protesti u Crnoj Gori samo simulacija pobune, koju na svojim mišićima nije mogla više izdržati jedna mala grupa ljudi, sa potrebom da njihov revolt ne dobije nacionalistički predznak, osviješćeni da je građanska svijest i savjest jedino mjerilo intenziteta njihovih nastojanja da aktivno mijenjaju svijet u kojem žive, solidarišući se sa prostestima u Beogradu i Novom Sadu.
9Trosatnim ometanjem saobraćaja na Cetinju, života koji nam donosi uvijek „novu vodu“, probamo da podsjetimo, opet građanski, na jedinoj preostaloj stanici Prometejeve vatre, na činjenicu da se ne osjećamo zaštićeni od institucija sistema, prevashodno od policije i pravosuđa.
A i zdravstveni sistem nam ozbiljno zakazuje u prijestonici, kada dopuštamo da nam naši sugrađani, ljekari, bivši učenici cetinjske gimnazije odlaze u potragu za namještenjem negdje drugo, gdje će cijeniti njihove kvalitete i pružiti im priliku za napredovanje u struci.
Kao da se nalazi neko posebno zadovoljstvo u tome da šutke pređemo preko nečijeg uspjeha na studijama, u karijeri, provincijski složni u konstataciji da se palanka ne mijenja i da je njena statičnost i stagnacija jedina održiva konstanta, koja „ne boli“ lokalne moćnike, zadovoljene svojim foteljama.
Dolaze nam pripravnici sa sjevera, pa tako uravnilovkom opravdavamo sveopštu raseljenost grada, u kojem se simulira život stalnim prekopavanjima ulica, radi renoviranja, opravdavajući dobru, staru izreku „Iskopa se, ka cetinjske ulice“.
Minus je i u Gimnaziji Cetinje, zgradi prevelikoj za sadašnjih 230 učenika, koja se sjeća boljih vremena, kada je po razredu bilo i šest odjeljenja, u poređenju sa današnjih dva. Uvlači se i u kosti i profesore, koji ostaju bez norme časova, a „zima“ se širi i na osnovnu školu, koja pati od sličnog deficita. Početak ove školske godine bio je u znaku provjere spremnosti svih učesnika obrazovno-vaspitnog sistema u Gimnaziji, s tim što je provjera trajala mnogu duže od protivpožarne simulacije.
Nakon jednog polugođa podstanarskog smještaja, vratismo se uvjereni da je naša žrtva imala svrhu, a to znači da je sistem grijanja renoviran i da ćemo se konačno zagrijati u zgradi iz koje su profesore obično ispraćali sa propratnim zdravstvenim oštećenjima, izazvanim vlagom i hladnoćom. Od ovog pravila je uvijek bilo izuzeto prizemlje, sa kancelarijama uprave i bibliotekom, pa bi i slučajni odlazak u te odaje vraćao nadu da ćemo se privremenim zagrijavanjem dovoljno ojačati za nastavak minus sesije u četiri oka sa hladnoćom i vlagom, zbog vječno protočnog krova.
Da moderna rekonstrukcija nije posljednji krik tehnologije uvjerismo se vrlo brzo na sopstvenoj koži. Hladnoća ordinira na hodnicima profesorsko-učeničkih spratova, a nerijetko i u učionicama i pored činjenice da je naš majstor ložač, neprimijetan do sada, u situaciji da svakodnevno sizifofski patrolira školom, u toku grejne sezone.
Naime, njegov zadatak je da na dnevnom nivou ubaci dvije tone peleta, a zatim da ispusti vodu iz oko 300 radijatora, samo u zgradi Gimnazije, što nije njegovo jedino zaduženje. I pored dva radijatora u mojoj maloj učionici, potražih vrlo brzo pojačanje od još dva takva primjerka, donesena svojevremeno iz kuće.
Međutim, kako to obično biva, čim zakrpite jednu „rupu“ otvara se druga. Samim ulaskom u učionicu, učenici se prvo ustremljuju ka dva velika prozora, da ih otvore. Nijesu problem učenici, mada im ustajalost vaspitno-obrazovnog sistema već odavno smeta ali trpe. Nije ni razlog to što su navikli na minus, već da im je on draži od buđi i vlage, koja je na zidovima zbog protočnog krova.
Postadoh svjesna da je moja tolerancija na gljivice buđi vrlo visoka, odnosno na čudnu mješavinu buđi i toplote, koju do tog trenutka nijesam osjećala. Prihvatih savjet učenika, shvatajući da je minus za tolerisanje u novonastaloj situaciji, a kome god da se obratim od majstora na hodnicima, u potrazi za rješenjem, upravo oni nijesu zaduženi za to.
Da ne pominjem da smo prije seljenja, a i poslije povratka u zgradu prošli „veliku oluju“, u kojoj su sve profesorske stvari, odložene na posebne gomilice, oblijepljene uredno selotejpom, prošle modernu metodu a la brain storming, iliti nasumičnog nabacivanja, nakon čega ih više nijeste mogli naći na mjestu gdje ste ih ostavili, pa je tako i potraga za moja dva radijatora bila svojevrsna Odiseja.
A oni prozori, koje učenici paradoksalno otvaraju i u vrijeme spoljnog minusa su možda simbolično način da ukažu da nas je vještačka inteligencija prilično obesmislila, u najljepšem od svih zanata, sa pitanjem do kad ćemo se uklanjanjem mobilnih telefona praviti da smo uspješno riješili „problem“, jer se naši učenici, ohrabreni ovom volšebnom metodom naoružavaju dodatnim primjercima telefona, bubicama, šaljući u prošlost one koji se još hrabre dobrom starom metodom sitnoslovnih puškica.
Da li nam je zadatak da kreiramo falsifikatore, da li simulacijom rada državnog aparata u školama, razvijanjem politike liderstva, stvaramo ljude, koji će sa navršenih 18 godina imati tako nabildovano samopouzdanje da misle da mogu da vode državu, uklapajući se konformistički u zadate okvire?
Nema protesta bez vatre, a ni ogrijeva u vrijeme minusa.
Za neko novo „Kamo śutra".
