Prije pet godina, 15. avgusta 2017. godine, otišao je zauvijek jedan od najvećih crnogorskih pisaca na razmeđu dva vijeka, pjesnik, esejista i likovni kritičar Mladen Lompar.
Bio je istinski majstor poezije i jezika, sažete forme, „pustinožitelj“ koji je iznad svega volio duboke semantičke igre jezikom i poezijom, ali čije je biće bilo do srži prožeto ljubavlju prema Crnoj Gori, od drevne Duklje, razgrađivanja i poetizovanja dukljanskih mitova, do današnjih dana.
BORHESOVAC
Malo je autora koji su izgradili u svom izrazu tako homogenu semantičku i tematsku strukturu kao što je to Lompar cijelog života gradio u svojoj poeziji. Oživljavanje istorije, starih legendi, dukljanskog mita obuhvaćenog pjesmama i drugim meditativnim formama, Lompar je ostvarivao s uživanjem i kalvinovskom lakoćom. Spajao je u svojoj poetici stvarno i imaginarno kao da je istinski živio i u jednom i drugom i udahnjivao im velelepni sjaj svog talenta. Dobri duh Cetinja i Crne Gore, intelektualac znanstvenog, aristokratskog duha, imao je čudesnu moć relativizovanja prošlosti, kao da je upravo za njegove postupke stvaranja Virdžinija Vulf izrekla onu čuvenu rečenicu da „prošlost nikada nije mrtva, ona čak i nije prošlost“.
Lompar je bio pisac ljubavi, erosa, života, ali i biblioteke, stvarne i neke samo njemu znane, imaginarne. Uklapao je citate u svoje tanane lirske stihove i vizije na način kako to nije radio nijedan crnogorski pisac, ni prije ni poslije njega. Lompar je možda jedini „borhesovac“ u crnogorskoj literaturi, najbliskiji onom najvišem idealu čitalačke posvećenosti kao samom činu pisanja o čemu je sanjario i onaj slijepi gospodin iz ulice Korijentes. Zato je istina da je Lompar usamljen i sa svojim knjigama i sa čitaocima. On je prvi crnogorski postmoderni pisac koji je, na neki čudan način, postao, po stilu i opsesijama, pripadnik jedne znatno mlađe generacije crnogorskih pjesnika, koja je stupila na književnu scenu početkom devedesetih.
MEDITERAN I ŽENA
Još u ranijim zbirkama poezije „Pustinožitelj“ (1970), „Karabojno žitije“ (1972), „Tajni osvit“ (1975), „Noć poslije“ (1981), „Uzalud riječ“ ( 1986) i „Dnevnik iz boce“ (1991) u njegov se prigušeni, „lapidarni“ pjesnički izraz zauvijek nastanjuju teme ljubavi, erosa i tanatosa ispisane zgusnutim jezikom i tamnim, lirskim tonovima karakterističnim za njega u gotovo svim fazama. Osim toga, Lompar je uz ljubav prema Mediteranu, mediteranskom horizontu, kiši, neprekidno ispoljavao ljubav prema ženi, prema nekom ženskom principu, kao da je u našoj epskoj tradiciji posvećivao sebe i pjesničku pažnju toj najistaknutijoj drugosti kakva je bila žena u crnogorskoj istoriji.
Značajan tematski i stilski rez u Lomparovom opusu događa se objavljivanjem knjige „Prostor izgubljene svjetlosti“ (1991), a zatim slijedi desetak pjesničkih knjiga u kojima se prepliću slojeviti obrisi subjektivne egzistencije sa dubokim poetsko-proznim tekstovima u kojima se pojavljuje možda najbitniji aspekt u njegovom pjesništvu, a to su pasaži „istorijske metafiksacije“ inspirisani legendama i ličnostima drevne Duklje i stare Crne Gore, ispisani borhesovskim stilom i fascinantnom poetskom ljepotom („Kraljica jakvinta, opat Dolči i vrijeme stida“, „Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja“, „Triptih iz nacionalne biblioteke“, „Noć iz lapidarija“, „Sjena na sceni“, „Hronike rastrojstva“, „Mitovi izgubljenih dodira“, „Dodir za gubilište“, „Od plamena do svjetlosti“ itd.
ANGAŽOVANOST
Osim melanholičnih i lirskih pasaža u Lomparovoj poetici nalazimo i tragove specifične angažovanosti. Ona je izbijala iz njegove moralne i duhovne snage kroz ispoljavanje visokih poetskih i znanstvenih kriterijuma u nacionalnoj kulturi i umjetnosti. Snaga njegovog autoriteta dopirala je iz mnogobrojnih važnih kulturnih djelatnosti koje je obavljao u crnogorskim institucijama kulture, kao glavni urednik časopisa Ars, izdavač, urednik, predsjednik PEN centra, akademik, likovni kritičar, stručni konsultant za likovne umjetnosti, muzejski savjetnik, itd. I danas, kad se nad Crnom Gorom po ko zna koji put u istoriji nadvijaju tamni oblaci kleronacionalizma i fašizma, bolno je vidljivo koliko bi značio danas Mladenov angažman i koliko on nedostaje za ovih pet godina u književnom i društvenom životu Crne Gore. Ali ostavio je u nasljeđe crnogorskoj poeziji i esejistici djelo za ponos i neprekidna iščitavanja dolazećim generacijama pjesnika i istoričara umjetnosti.
Od drevne Duklje, dukljanske pustinje, kojom zaziva neke od svojih važnih opsesija i snova, Lompar magijski, zaluđenički, otvara mitske tragove te pjesnički vječito inspirativne zemlje, njegove eliotovske pustinje, koja mu se daje u poeziji kao „dar Božiji“. Zato pjesnik snovito i grozničavo prebira po otiscima i zasjecima dukljanskih niša, portuna i biblioteka, osluškuje odjeke glasova i šapat iz zamišljenih kamenih ispovijedaonica, molitvenika, iskušeničkih soba, drevnih tajnopisa i sjećanja, te alhemijom jezika tvori i oživljava pjesničke slike dostojne divljenja. Lomparova pjesma šumi među zidovima dokleatskim kao valovi morski, kao molitva, kao „kiša i lampanje nad horizontom“. Za Lompara Duklja je i mitska i (ne)stvarna zemlja, Atlantida sa koje pjesnik osluškuje talase, tišinu i odjeke žuđene, nestale prošlosti, ostavljene gospe „umorene čekanjem“, dukljanske vitezove i princeze naređene vijencima blaženstva i kobi. Lompar je Duklju, dukljanske skriptorije, tragove urasle u krše i izmaštane papiruse, osjećao kao svoju najdublju ličnu i pjesničku sudbinu. Tako se svojom poezijom vraćao u srce mitske, voljene zemlje u okamenotine i utihnulo blago zapisa, tražeći još nedokučena tajanstva koja tek počinju da obasjavaju svjetlost i plamenovi njegove poezije.
SMISAO
U jednoj „zahvalnici svijetu“, kaže Borhes, nijedno biće bljesak vatre ne može gledati bez straha iskonskog; Opat Dolčin gleda u vatru sučelice, u „plamen i svjetlost“. Kao u čežnju i grijeh, kao u stid i ožiljke... I Lompar je bio zagledan u svjetlost riječi koliko i svjetlost sunca, jer riječ u poeziji obasjava one kojih ima da je čuju, riječ kao sunce, kao groznica u poemi „o, velika zvijezdo, što bi bila tvoja sreća da nije onih koje obasjavaš“ (Niče). To je taj prostor, „od plamena do svjetlosti“, to je taj Lomparov naslov, smisao između života i smrti, između sjećanja i stvarnosti, taj prostror sna i realnosti, senzualnosti, erosa i ništavila. Kao da je imao neki božanski dar da mitske i povijesne teme pretvara u pjesnička „infraznačenja“, iz apstraktnosti tema i dalekih proizvoljnih znakova on nam pokazuje čitav jedan tematski i značenjski potencijal drevne crnogorske prošlosti iz kog isijava lirski subjekt, kao sjaj zlata ispod očišćene šporke ili bakra.
Od pjesme „Neće nas naslijediti tišina“, koja tek dobija proročku i angažovanu snagu u ovom, a vjerujem i u budućim crnogorskim vremenima, preko „Hotela memorija“ u jednom od najznačajnijih izbora „Od plamena do svjetlosti“ pjesme su nešto otvorenijeg semantičkog, narativnog, ali i jezičkog znaka. U toj skupini „Hotel Memorija“ pjesnikovo je potonje utočište, pred nailaskom konačnosti i tišine. Lomparove „dragocjene epistole“ imaju najdublje uporište u montenegrinskom, crnogorskom, istorijskom, sakralnom i kulturološkom arhetipu. Njegov „epilog“ je beskrajni niz jezika i poezije; nikad nedovršeni put u traganju za žuđenom Itakom .
Opet, bio je jedan od onih rijetkih crnogorskih pjesnika koji je prijateljske razgovore uvijek produbljivao i nadograđivao nekim pjesničkim viđenjima i vizijama. Možda je on jedan od jedinstvenih pisaca kog sam viđao s uzbuđenjem i najdubljom emocijom da, zapravo, pri svakom našem prijateljskom susretu srijećem tradicionalnu paradignu istinskog pjesnika. Duklja i Crna Gora bili su njegovo drugo srce, koje je takođe pripadalo poeziji. Sve na njemu nekako je podsjećalo na njegovu mediteransku, cetinjsku melanholiju, u tom stanju imao je nečeg kraljevskog, kao da nam govori neko od samih gospodara Doklee, inkarniran u njegovoj poeziji. Imao je spontanu otmjenost kakvu imaju samo veliki duhovi, njegova tišina, tihi govor imali su uvijek jedno značenje više. Njegova ljubav za prostore i poeziju Kavafija, Seferica, Ungaretija kao da je bila nekako prirodna. On naprosto nije izvirao samo iz tih čitanja i takve vrste lektire, već je bio inkarnacija, odnosno pripadajući živi duh tog poetskog i mediteranskog prostora.
Jedna od važnih stilskih osobina Mladenovih, koju posebno volim i cijenim, jer sam i sam sklon sličnim varijacijama, jeste da je prefinjeno znao kombinovati i prožimati fragmente meditativne proze sa poetskim tekstovima. I danas ga najviše volim čitati zbog tih fantastičnih prijelaza i valera u radnji i dinamici teksta. Sjećam se, dok sam bio art-direktor Ratkovićevih večeri poezije bio je pjesnička ikona ovog festivala. Upoznao sam ga s velikanom frankofonije Koljom Mićevićem, koji je za veliki mediteranski poetski festival „Živi glasovi“ u Setu preveo na francuski njegovu knjigu izabranih pjesama „Oracles des songes (Proročišta snova)“ 2012. godine.
STROGI KAPETAN
Jednom smo šetajući obišli onom drvenom stazom čitavo Biogradsko jezero; zastajkivao je pored svakog panja, otkrivao mi i esejizirao čvorove na smrčama i arabeske lišajeva na stoljetnjim stablima Biogradske prašume. Bile su to fascinantne vizije slika iz kojih sam vidio da je posjedovao neviđen talenat i znanje iz vizuelnih umjetnosti, što je pokazao mnogobrojnim esejima o najvećim crnogorskim slikarima koje je objedinio u monografiji „Crnogorski slikari“ objavljenoj na crnogorskom i engleskom jeziku (Dado, Dimitrije, Poček itd.).
Dok sam za Radio Crne Gore pripremao dramu o Silviji Plat i Tedu Hjuzu, saznao sam nekako da je, pred odlazak zauvijek, od svoje tadašnje životne saputnice Nade Vuković-Lompar tražio da ga odvede na plažu. Htio je da vidi još jednom more, voljeni život, te valove u kojima možda još pluta „boca lude princeze“, da vidi horizont, ili da kaže stih „nijesi viđela/ kako sunce uživa dok opasuje tvoje nago tijelo/koje se pomalja iz mora..“ Takav je bio Mladen, pjesnik i moreplovac, lutalica, bez znaka i kompasa, ali i strogi kapetan koji je iz knjige u knjigu sigurno plovio čudesnim okeanom svoje velike poezije.
Mladen Lompar
NEĆE NAS NASLIJEDITI TIŠINA
(Miju Popoviću)
Opet će
iz našeg strpljenja buknuti bijes
jer nećemo klečati
dok gođ ima
Montenegra
i njegove neporažene zastave
neće nas naslijediti tišina
ni kad neki jadnik
otvori utrobu darovnog konja
(i ode prebrojavati srebrnjake)
i ne nadaj se –
nikad ovđe
neće biti posljednjeg boja
mi smo vječita meta
(Iz knjige „Balsamovana kletva“)
