U srijedu 7. septembra, na Platou Muzičkog centra Crne Gore i Crnogorske kinoteke, u okviru 37. FIAT-a imali smo prilike da pogledamo italijansku predstavu “Naša Kuća”, autora Riccarda Reine u produkciji Hombre Collettivo.
Na našem jeziku ovaj naslov nema potrebnu simboliku, pa je nužno skrenuti pažnju da samo ime predstave na italijanskom “Casa Nostra” direktno asocira na, svima dobro poznatu, kriminalnu organizaciju italijanske mafije Cosa Nostra.
Ova predstava uprizoruje događaje koji su se dešavali u Italiji, minulih dekada, dakle u nedavnoj prošlosti i pokazuje nam saznanja stečena dugovremenim istraživačkim radom. U prvom redu ovo je upozorenje mlađim generacijama na direktno i indirektno zaobilaženje zakona, uplitanje mafije u politiku, od iznude do odmazde, od mučenja do masakra. Poziv mladim ljudima da ovaj dio istorije sa svim njegovim paradoksima i protivrječnostima, baš zbog toga, ne smiju zaboraviti, iako mu istorijski nisu prisustvovali. Jer ovaj dio istorije je presudan.
Pokušavali su na sve načine da ga sakriju, izmijene, ignorišu i gotovo da su u tome uspjeli. Kako se u predstavi doslovno, ilustrativno, prikazuje – još uvijek nedostaje jedan dio slagalice. Onaj presudni. I o tome se ne smije ćutati. Mora se govoriti - jer ćutanje je saučesništvo.
Nego, valja krenuti od početka. Predstava je insprisana poništavanjem osuđujućih presuda suđenja o “pregovorima države i mafije” i donošenjem oslobađajuće presude kriminalcima, u Palermu, (Italija) prošle godine. “Casa nostra” kao referencu uzima sudbonosni period pregovora države i mafije ili bolje reći državne mafije, između 1990. i 1994. godine, koje su ključne za razumijevanje ovog projekta.
Cijela predstava počiva na igri simbola, a ono što je izuzetno zanimljivo je da se odvija pred nama bez izgovorene riječi glumaca na sceni – tri lika takođe ostaju na nivou znaka, simbola. Na taj način bez obzira na “lokalni” aspekat predstave - značenjski, ona prodire na sve tačke globusa i veoma se lako, naročito na nivou država Balkana, poistovjetiti s prikazanim dešavanjima.
Scena pred nama je nalik na dječju igraonicu, te su likovi katkad djeca koja se igraju, katkad policijski agenti, tjelohranitelji ili mafijaši. Igraonica, ili dječja soba, u kojoj se se radnja odvija predstavlja upravo naslov “Naša kuća”, a u našoj kući su Naša djeca i ono što im mi u nasljeđe ostavljamo.
Ovaj provokativan naziv suprotstavlja ime sicilijanske mafije, mjestu ultimativnog utočišta – Kući i na taj način se ova dva polja spajaju u metafizičkom prostoru identifikacije zajednice. Sa čim se realno identifikujemo, u čemu realno živimo? Casa Nostra ili Cosa Nostra?
Scenska radnja je multimedijalna, uvedene su funkcionalne, dokumentarne, video projekcije koje otkrivaju istinu (direktni prenos suđenja, izjave svjedoka, emisije sa Berluskonijem, komentari novinara i ostalih aktivista u borbi protiv kriminala).
Cilj je, očigledno, dramaturški kombinovati dokumentarni, istraživački teatar, sa teatrom objekta i “likovnim” teatrom, kroz performativnu upotrebu igračaka, odričući se upotrebe žive riječi na pozornici.
Istraživanje u vizuelnom polju takođe se proteže na video tehniku i na odnose između Mikro i Makro - s jedne strane dokumentarnom upotrebom novinskih izvještaja, s druge strane upotrebom živih snimaka i projekcija koje mogu pojačati način na koji se percipiraju objekati na sceni (vozić na baterije pokrenut tokom upečatljivih muzičkih numera koje datiraju iz vremena o kome se u predstavi govori, pojava starleta i radikalizacija kiča označena uvođenjem desetina Barbie lutaka na scenu – snimaju se i simultano prikazuju na ekranu).
Važno je reći da je “teatar objekta”, kojim reditelj ekperimetiše, donedavno bio nepoznati pozorišni pravac, koji se tek od polovine prošlog vijeka pojavljuje i afirmiše uglavnom na alternativnim festivalima kao i u okviru lutkarskih radionica. Pomenuti pravac nalazi se u prostoru između pozorišta i likovne umjetnosti, i ukazuje na moguće drugačije vizure koje će nužno izmijeniti i pozorište i likovnu umjetnost.
S obzirom na to da ovdje nemamo karaktere, već funkcije, tipove – možemo zaključiti da je ovdje stvarni protagonista Mladost, a antagonista Korumpirana država, čija je (ne)prolaznost konačno upozorenje. Drugim riječima, posljedice zla i nasilja je nemoguće izbjeći, one su neprestano tu, uz nas i ne daju nam mira, a ako zaboravimo - nikada nam neće dati mira.
Predstava “Casa Nostra” je zanimljiva, spretno je i pažljivo ostvarena, u stilu koji se može definisati kao eksperimentalno istraživački.
Otkrivajući da je snažan teatarski izraz moguć izvan verbalnog, u energiji objekta, dokumenta, muzike, vizuelnih rešenja, u neizrečenom, ova vrijedna predstava utvrđuje moć teatra kao multimedijalnog iskustva i prostora beskrajnih mogućnosti.
