Priča sadrži eksplicitne detalje koji mogu biti uznemirujući za neke čitaoce
Devetog dana rata u Ukrajini, u jeku borbi, Viktorija i njen suprug Petro odlučili su da pobjegnu iz Černigova, grada na sjeveru zemlje.
Uradili su to kako bi spasli djecu.
Dvanaestogodišnja Veronika bila je Viktorijina ćerka iz prvog braka. Njena druga ćerka Varvara ima samo godinu dana.
Spakovali su nešto stvari i odvezli se iz porodične kuće.
Dok su napuštali periferiju grada, na jugu u blizini sela Jahidne, kamenje na putu im je prepriječilo put. Petro je stao, izašao i krenuo da ih vuče s puta.
Nekoliko sekundi kasnije, njihov automobil zasuli su meci.
„Moja starija kćerka Veronika je počela da plače, jer mi je glavu posjekao komad stakla koje je poletilo i krvarila sam", kaže Viktorija.
Dok govori, pokazuje na mjesto visoko na njenoj lijevoj jagodici - mali, krivudavi ožiljak crvene boje.
„Veronika je počela da viče, ruke su joj se tresle, pa sam pokušala da je smirim.
„Izašla je iz auta, a ja krenula za njom. A onda je pala. Kada sam pogledala ka zemlji, vidjela sam da nema glavu".
Dvanaestogodišnja Veronika je poginula dok je pokušavala da pobjegne od metaka Automobil se zapalio nakon što ga je pogodila ruska granata.
„Pokušala sam da ostanem smirena, jer sam držala svoju bebu Varvaru i morala sam da je odvedem na sigurno".
Supruga više nije vidjela, ali joj je tišina govorila Viktoriji da je i on mrtav.
Pobjegla je iz zapaljenog automobila.
Sljedeća 24 sata bila su očajnički pokušaj da se preživi.
Viktorija i njena beba Varvara sakrile su se u parkiranom automobilu.
A onda ponovo počela pucnjava.
Otrčala je do male zgrade koju su očigledno koristili vojnici.
Dok se tamo skrivala, isključila je telefon da štedi bateriju i pitala se kako će sačuvati sebe i svoju kćerku.
Dan kasnije, ruski vojnici pronašli su ih tokom patrole.
Odveli su u školu u selu Jaihdna i zatočili ih u podrumu.
Majka i beba su tamo provele naredna 24 dana, u užasnim uslovima.
Viktorijin suprug Petro poginuo je na licu mjesta Viktorija je gledala kako ljudi umiru oko nje, pošto nije bilo ljekarske pomoći.
BBC je od tada posjetio podrum i razgovarao sa drugim ljudima koji su tamo zatvoreni.
Zarobljenici kažu da su mrtva tijela ležala satima, ponekad i danima.
U prostoriji je bilo četrdeset ljudi, kaže Viktorija.
Bilo je malo prostora za kretanje.
Nije bilo svjetla, pa su koristili svijeće i upaljače.
Bilo je prašnjavo i vruće, a Viktorija kaže da je ljudima bilo teško da dišu.
Zarobljenicima uglavnom nije bilo dozvoljeno da izađu čak ni da koriste toalet.
Umjesto toga, morali su da koriste kante.
„Ljudima je bilo loše od nedostatka kretanja, sjedili su i spavali na stolicama.
„Nekima su iskakale vene i počinjale da krvare, pa smo pravili zavoje", prisjeća se.
U takvim uslovima, Viktorija je morala mentalno da obradi brutalan gubitak svog muža i starije kćerke.
Kaže da je ostala mirna i sabrana koliko je mogla, usmjeravajući svu svoju energiju na to kako da spase život svoje bebe.
Zamolila je ruske otmičare da donesu tijela Petra i Veronike u školu, kako bi ih sahranila.
Svog bivšeg muža, Veronikinog oca, poslala je do olupine automobila kako bi mogao da slika posmrtne ostatke.
Od izgorelog vozila nije ostalo gotovo ništa.
Njihov automobil je izgorio, kao i malo ličnih stvari koje su ponijeli sa sobom Pronašli su nešto Veronikine odjeće, pocijepane i umazane, malu narukvicu sa priveskom u obliku srca, dvije registarske tablice automobila, izbijeljeno srebra od žestoke vatre.
Viktorija se sjeća dana kada su tijela stigla.
„Bio je 12. mart. Zvali su me i rekli: 'Ajmo, pa ćeš vidjeti gdje će da biti sahranjeni - u šumi, u dva groba, jedan veći, jedan manji sanduk i dva krsta pobodena u zemlju.
„Ostali smo i počeli da zasipamo sanduke zemljom, ali je počelo granatiranje, pa smo pobjegli prije nego što smo ih zatrpali. Bilo je veoma zastrašujuće", kaže.
Pitam Viktoriju što bi rekla ljudima koji su ovo uradili njenoj porodici.
„Da mi se pruži mogućnost da pucam u Putina, uradila bih to", odgovara ona.
„Ruka mi se ne bi zatresla", dodaje.
Petro i Veronika su sahranjeni u šumi Viktorija i beba Varvara se sada nalaze na relativno bejbkednom mjestu, u blizini Lavova, na zapadu Ukrajine.
Dan pre intervjua, majka je imala prvu konsultaciju sa psihologom.
„Kada sam sa ljudima, kada nešto radim i komuniciram, zaboravim što se dogodilo", kaže.
„Ali kada ostanem sama, osjećam se izgubljeno."
Dok izgovara ove riječi, niz obraze joj se slivaju suze.
Pokazuje mi privezak za ključeve - kravicu sa srcem na grudima.
Bio je to poklon od Veronike.
Na privesku je i mali zlatni prsten, sa ugraviranim slovima.
„To je bilo iz crkve, kupila ga je i za mene. To je amajlija, osjećam da me je spasila. Bila je u mom džepu. Sve vrijeme je bila tu i čuvala me."
